Muž i ljubavnik

Na grobu muškarca koji je brinuo o mom odgoju stoji ispisano njegovo ime i prezime, godina rođenja i godina odlaska. I deset godina poslije njegove smrti, ja na crnoj mramornoj ploči – čija jednostavnost oponaša blagost njegove osobe – primjećujem prostor ostavljen za upisivanje još jedne riječi.

U mojoj prvoj štednoj knjižici, otvorenoj u maloj poslovnici “Slavonske banke”, u rubrici zanimanje roditelja-staratelja, pisalo je “književnik”. U mjestašcu čiji popis stanovništva ne prelazi brojku pet tisuća, i u kojem se nepogrešivo zna i broj kestenjaste nijanse kojom nastavnica likovnoga prekriva svoje sijede vlasi, glas o mome izmišljanju starateljeve profesije, pronio se za samo nekoliko sati nakon što sam službeniku banke, gledajući ga u oči, na njegov upit čime mi se tata bavi, prvo odgovorila kako ne živim s tatom, a nakon toga, ispričavši ukratko svoju biografiju, priču dovela do zamjenskoga oca – tetina supruga, prekvalificirajući ekonomskoga savjetnika poljoprivrednoga kombinata u književnika. Službenik nije bio stanovnik  male provincije, nije znao ništa o povijesti naše obitelji, njega noću nije budio zvuk sirene kojom je vlakovođa brzoga vlaka, prošavši kroz zeleno kod “ličke” vaktarnice, upozoravao na svoj ulazak u stanicu. Ono što je čuo, on je i upisao. A domaći su jedni o drugima znali baš sve, znali su tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani u onome ratu, tko noću, na sam Badnjak, kupuje minijaturnu jelku i skriva je pod krombi kaputom, tko je posudio kupaći kostim za ljetovanje u radničkom odmaralištu na srednjem Jadranu. A kako onda ne bi saznali da je najbolja učenica drugarice Dušanke slagala zanimanje svoga staratelja. Otkrio mi je Luka što si rekla drugu u banci, rekla je učiteljiica istoga dana, prišavši mi na velikom odmoru. Luka je u redu u banci stajao iza mene. I on je, kao i ja, dobio na dar štednu knjižicu na kojoj je bilo upisano dovoljno dinara da si možemo kupiti najbolje “Borovo” tenisice, bijele platnene koje smo, nakon nogometnih utakmica, izbjeljivali kredom ukradenom ispod učiteljicine klupe. – Zašto baš književnik, nastavila je Dušanka. – Željela si da ti povjeruju kako je tvoja sklonost izmišljanju povezana s tvojim naslijeđem.

Tako je nekako rekla. Sjećam se samo da je nisam razumjela.

– Kako ni za jednog pjesnika čije pjesmice učimo napamet ne kažu da je lažac, da izmišlja, a ja koja svojim kolegama na izletima pričam priče, prekršavam Božje zapovijedi, upitala sam svog privatnog književnika. Moji su junaci imali Lukine oči, njihove su mame bile hrabrije od moje, očevi su bili blagi i pili su sok od malina.

Samo ti izmišljaj, govorio je tetak i nastavljao čitati.

Petnaestak godina poslije, on će istim tonom prokomentirati moju odluku o napuštanju muškarca čije je pravo zanimanje bilo to čarobno – književnik. Za razliku od mnogih koji su tih godina doticali moju biografiju, sada umirovljeni ekonomski savjetnik razumio je da razlog odlasku može biti skriven u rečenici “Meni se više ne sviđaju njegove priče”.

            Kada danas razmišljam o niti po kojoj se godinama krećem, onoj koja u čvrsti čvor veže život i pisanje, život i čitanje, kada si priznajem da još uvijek naivno vjerujem da mi prvi dio sastavne sintagme (život) nikada ne može biti toliko nepodnošljiv da ga ne bih poželjela pretvoriti u prednost za drugi (pisanje i čitanje), najčešće pomislim kako svoju posvećenost književnosti dugujem laži izgovorenoj u trenutku primanja prve štedne knjižice. Vjerujem da sam cijeli svoj život poslije organizirala kao vrijeme pokajanja. Jer, ja sam tada kroz riječ književnik htjela biti samo drukčija od djevojčica koje su, za razliku od mene, imale očeve, ali čiji su očevi bili bačvari, parketari, obični radnici koji su se, zaključivši noćnu smjenu, vraćali u tjeskobne domove slaboosvijetljena naselja Taninska četvrt. U njihovim očima bila sam vrijedna sažaljenja. Osjećala sam njihove poglede kadgod bi me prosvjetni savjetnik upitao: “A čija si ti mala”, primala sam vibracije njihova napeta iščekivanja i zbog toga sam im se morala osvetiti, morala sam imati nekoga čije ruke ne smiju biti uprljane lakom za drvo i strojnim uljem, nekoga tko je veći od njihovih očeva u plavim kombinezonima. A to je mogao biti samo književnik. Time je započelo vrijeme moga iskupljenja jednoga grijeha i vrijeme neprestanog pravdanja.

-Odluči se hoćeš li biti pisac ili znanstvenik, rekla mi je nedavno kolegica koja je u mladosti pisala pjesme i  sredinom sedamdesetih bila rado viđena putnica pjesničkih karavana što su po republikama zajedničke države, propitivale, istom osjećajnom arhitektonikom, kvalitetu  magistralnih i makadamskih puteva. I kad su nagrade pripale drugima, a izbori suvremenog pjesništva postali pretjesni da bi se na njihovim stranicama pojavio i njezin originalni uradak, ona je upisala nastavak studija i posvetila se analizi slobodnoga stiha. U antologijskim je pjesmama pronalazila pukotine, zaboravljala je na teoriju utjecaja te je svaku sličnost proglašavala manirizmom, ne pročitavši prije toga niti jednu Höckeovu rečenicu. Nisam željela sakriti bijes kojim sam popratila njezinu zapovijed. Priznala sam joj da je čujem često i da je ona doista postala vrijedna ozbiljnije analize. Osjetila sam znatiželju u zamućenu pogledu, sličnu znatiželji onih mojih prijateljica koje su ostajale razočarane nakon što sam redovito uspijevala zadobiti savjetnikovu pažnju, pa čak i stisak ruke. Nastojala sam svoje objašnjenje prilagoditi načinu razmišljanja žene koja  sebe opisuje  kao onu koja zna s muškarcima  i pri tome doista savršeno usklađuje svoju ulogu drage supruge s ulogom ljubavnice srednjoškolskog profesora koji preko vikenda piše  romane za djecu. – Vidiš, rekla sam joj, znanost i mene promatraj kao supružnički odnos u kojem sam ja u pomalo ovisnom položaju. Svoga muža i volim i poštujem, njemu dugujem svoju egzistenciju. Međutim, veza s njim ne dopušta da  jedan dio, one prave ja, izbije na površinu. Zato je u moj život, na početku moje zrelosti ušetao ljubavnik. Prema njemu, a ime mu je Pisanje, osjećam pravu strast i nekako mi se čini da sam zbog odnosa prema njemu bolja i svom mužu. Ne bi li ti tako to definirala, upitala sam je. Nije mogla prikriti zbunjenost. Promucala je: Ali ti nemaš ljubavnika? Imam – bila sam ponosna na svoju odlučnost – ali se zovu drukčijim imenima i oba počinju s velikim slovom; Znanost i Pisanje. I ne mogu se odlučiti, zapamti.

Gotovo da sam joj rekla Zapamtite! Možda sam i trebala. Štoviše, jer je odgovor upućen njoj bio moj odgovor mnogima. Samo mi je u tom trenutku bilo žao što usporednu analizu nisam provela pred nekima od kolega koji isto pitanje postavljaju puno češće. Onda bih mogla upitati zbog čega im u isto vrijeme slična pojava na muškom terenu izaziva divljenje. U ocjenu pisca- znanstvenika uključuju se riječi kao što su: radišnost, talenat, predanost. I sve me to u jednom trenutku počinje podsjećati na građanske zakone po kojima je imati ljubavnicu stvar prestiža, a imati ljubavnika stvar upitnosti jednoga morala.

            Srećom, u takve zakone nije vjerovao muškarac pred čijim sam grobom stajala prošli tjedan i na nadgrobnu ploču dopisivala čarobnu riječ “književnik”. Činila sam to nevještim rukopisom dozivajući vrijeme u kojem sam vjerovala da je sve što je povezano s knjigom i piscima vrijedno bezgraničnog divljenja. (“Laura nije samo anegdota”, Mozaik knjiga, Zagreb 2005.)

21+