Muški bicikl marke „Rog“

Prvi romobil vidjela sam u Italiji. Imala sam tada deset godina i ljeto sam provodila u malom mjestu udaljenom svega nekoliko kilometara od Trenta. U njemu je živjela očeva sestra koja je krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća napustila činovničko mjesto u tuzlanskom rudniku i odselila u bolji svijet. U njega ju je odveo mladi talijanski inženjer geodezije. Ime mu je bilo nagradno,  Oscar.

Divila sam se lijepoj zgradi u kojoj su stanovali, prostranom stanu u kojem je svatko imao svoju sobu. Poslijepodne teta je, s brbljavim i dotjeranim susjedama, odlazila u prelijepo uređeni vrt. U kuhinji bi pripremila kavu „iz mašine“.  Tu je mašinu znala donositi i kad bi dolazila u posjet svojoj majci u Bosnu. Kata se čudila stroju i kavi u nekim vrećicama. Uporno je hvalila onu koju je sama pržila u šišu.

Dnevno sam morala naučiti dvadesetak talijanskih riječi. Teta  me ispitivala pred svjedokinjama.  Za nagradu sam dobivala malo kave bez soca i  puno mlijeka iz tetrapaka. Nije prošlo puno vremena a ja sam dobro razumjela kako teta – nakon što bih ispravno prevela sve riječi  i zaslužila pljesak promatrača – govori da sam bistra na svog oca, a njezinog brata Iliju. Znala sam da je tu Ilija daleko važniji od mene. Prva susjeda bila je majka desetogodišnjeg dječaka. A dječak je imao romobil. I na njemu je provodio cijele dane. Vozio bi ga do ulaza u tvornicu kojom je upravljao moj tetak i vraćao se do zgrade. Padao je, ustajao, okretao, galamio. Bio je mršav, pjegav, sitnih očiju i škrt. I on je, baš kao i ja, sličio na svog oca.  Samo što moj, za razliku od njegovog, nije bio škrt i imao je krupne oči.

Kad sam naučila dovoljno riječi, zamolila sam ga „za jedan krug“. Izgovorila sam to na njegovom jeziku.  Nasmijao mi se u lice i romobil odnio u garažu.

Vrativši se krajem kolovoza  kući, u Đurđenovac, uzela sam naš veliki muški „Rog“ bicikl i drumom, kaldrmom, odvezla se do nogometnog stadiona. Nogu sam podvukla pod štangu, tijelo nagnula ulijevo. Ni sama ne znam kako sam održavala ravnotežu. Bila sam tužna što je prošlo ljeto, što više neću svaki dan jesti pizzu,  špagete i finu šunku. I što neću piti kavu „iz mašine“. Plašila sam se i da ću zaboraviti one talijanske riječi ispisane u maloj maslinastoj bilježnici na kojoj je bio crtež triju pataka. Dok sam vozila bicikl i za najodraslije odrasle, i dalje sam se ljutila na onog pjegavog balavca koji mi nije htio posuditi svoj romobil. Naravno, djeci sam početkom rujna pričala kako sam u Italiji upoznala dječaka koji me učio talijanski i koji mi je na odlasku darovao romobil. Romobil je bio tako velik da sam ga morala ostaviti kod tete jer ga tetak Oscar nije mogao ugurati u prtljažnik fiata 1100.  Rekla sam im čak i da je romobil napravljen za odrasle. Oni su se smijali. Razumjeli su da ja tako sitna vozim veliki muški bicikl, ali nisu razumjeli kako nešto za djecu može biti kao da je za odrasle. Djeca mogu biti kao odrasli, ali odrasli ne mogu biti kao djeca.

Prije nekoliko dana sjetila sam se dječaka iz malog talijanskog mjesta.  Neposredno pred ulazom u jednu zagrebačku osnovnu školu, obišao me na pločniku, na kojem nema biciklističke staze, muškarac na romobilu. Nekoliko metara ispred mene zakočio je. Sišao je sa svog vozila i prošao kroz dvorišni ulaz te iste škole. Romobil je naslonio na stablo kestena. Išla sam za njim.  U hodniku ga je dočekala profesorica.  Muškarac je mogao biti nekoliko godina mlađi od mene. Pedesetogodišnjak. Sličio je na mog tetka Oscara. Stala  sam nedaleko od njih dvoje, čekajući svoju „domaćicu“, knjižničarku koja će me odvesti u  biblioteku.  Muškarac je govorio glasno: „Da, imate pravo, moj sin je jako djetinjast za svoje godine,  samo bi se igrao“.   Poželjela sam mu reći da je mali vjerojatno na njega.  I da nije čudno što djeca ne žele odrasti jer i današnji odrasli žele biti djecom. Govorila bih mu rečenicama mojih malih đurđenovačkih prijatelja. Nisam to učinila. Jer, bilo bi to, jednostavno, nepristojno. A možda sam samo bila ljubomorna na njegov romobil, romobil toliko nalik na onaj iz moje lovačke priče. Ili, možda malkoc  zabrinuta zbog toga što za moje dijete nitko nikada nije rekao da bi se samo igralo. M. je, za razliku od mnogih odraslih, preozbiljna. I sad ne znam  bi li bilo tako i da je njezina majka u djetinjstvu vozila romobil, a ne veliki crni muški bicikl marke „Rog“.

16+