Mudrost moga ćaće

„Pedeset odsto se samo od sebe riješi, ne sikiraj se toliko. U svakoj je čaršiji isto“, znao mi je govoriti ćaća. Nisam voljela tu njegovu opuštenost. Grizla bih nokte zbog stvari na koje nisam mogla utjecati, zbog rješenja koja mi se nisu sviđala. „Pedeset odsto se samo od sebe riješi“, zvoni mi i danas, kada oca više nema da mu priznam koliko je bio u pravu.

 Dozvala sam tu rečenicu prije dva dana. U ponedjeljak, u prijepodnevni satima, nazvao me ugodan ženski glas. Predstavio se kao osoba koja govori u dekaničino ime, ime dekanice Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, fakulteta koji sam, s rješenjem prijevremenog umirovljenja, napustila prije devet i po mjeseci. Svoju radnu sobu još nisam oslobodila sebe. Kolega Mateo Žagar je pristojan i ne požuruje me. Shvaća da je moja odluka bila ishitrena i da se danas kajem. Zna i da ću teško u stari papir uputiti diplomske radove kojima sam mentorirala, seminarske koji nisu trebali imati fus-note, i zapisnike s ispitivanja u kojima je – za ukuse mnogih mojih kolega – bilo previše visokih ocjena. U petak je Dan Fakulteta i pozivaju ne na druženje s umirovljenicima. Dopodne, u jedanaest sati. Nasmijala sam se. Učinila sam to neukusno, neprimjereno. Ostaje mi nagađati što je gospođa „s druge strane žice“ pomislila. A ja sam se nasmijala samo zbog toga što je to bilo prvo pravo suočenje s činjenicom da sam umirovljenica. U to me nije uvjerila ni mirovina što je jednaka mirovini moje rođakinje koja je tri desetljeća, bez osnovne škole, u Njemačkoj glačala rublje. Dakle, pet godina manje nego što sam ja ulazila u predavaonicu. Nije me uvjerila ni činjenica da su mi pri izračunu oduzeli ušteđevinu II. stupa. Svog umirovljeničkog statusa postala sam svjesna u minuti u kojoj sam pozvana u goste na Fakultet. Zahvalila sam se, uz novi smiješak. Gospođa je zasigurno bila sretna kad je spustila slušalicu. Ne znam jesam li joj obećala da ću doći. Vjerojatno jesam. Jer, odmah nakon toga počela sam razmišljati kako bi se za tu prigodu trebalo odjenuti. U ormaru nemam kostimić, nemam ni salonke, ni svilenu bluzu. A doći „u svom stilu“,bilo bi stvarno neprimjereno. A i ne želim da me pitaju kako mi je bilo u Osijeku i da se čude što tamo, ni na jednom od humanističkih smjerova, za mene nije bilo mjesta. Ne želim ogovarati – još uvijek i svoj – grad. Te dvojbe prekinuo je novi poziv. Mladenački, ponovno ženski, glas želio je prvo provjeriti je li mu se odazvala prava soba. Trebala je mene. I bila sam ta. Po naglasku sam odmah prepoznala da govornici hrvatski jezik nije materinji. Zvala je iz Italije, zanimalo ju je tko „drži“ prava moje knjige priča o kavi. Ukratko, ona bi knjigu željela prevesti. I kad je osjetila da sam zbog te ponude radosna, i kad je čula da sam ja vlasnica prava, njezin glas je postao opušteniji. Ispričala mi je kako je u knjigu zalijepila papirić s mojim potpisom; iz Dubrovnika, u kolovozu 2011. Tad smo se nasmijale. Znam da smo obje znale zbog čega tako reagiramo. Međutim, moj smijeh nije bio sličan onom smijehu od prije samo nekoliko minuta. U i njemu je, istina, bilo neke nelagode, ali nelagode koju nisam htjela potpisati svojim imenom. Mlada žena bila je to ljeto, 2011. polaznica Zagrebačke slavističke škole, seminara koji se svake godine održava u Dubrovniku. Te iste godine, godišnji sam odmor provodila nedaleko od Grada. I došla sam jedne večeri na tribinu koja je bila na programu Škole. Radilo se o gostovanju Josipa Mlakića i Ede Popovića. Sjela sam u prvi red. Mlada kolegica odlično je vodila razgovor. Prije odlaska u hotel, krenula sam prema toaletu. Za mnom je potrčalo nekoliko djevojaka. S papirićima u rukama. I olovkama. Na bijeloj keramičkoj klupici ispod prozora, u hodniku u neposrednoj blizini vrata na kojima su bili nalijepljeni mjedeni dječak na jednim, a djevojčica na drugim, ja sam svoje ime i prezime ispisivala na papiriće. Osjećala sam se jako čudno. Možda je najbolje reći da sam se nakratko paralizirala. Nisam prepoznavala stid. Čak ni očajanje što se svojim književnim pismom, svih tih godina, nisam uklapa u teme koje su kolege s mog hodnika prezentirale pred budućim veleposlanicima hrvatske književnosti. Među tim djevojkama bila je i ova kojoj se moje pripovijedanje o kavi jako svidjelo. Neprimjereno mjesto za davanje potpisa, nije utjecalo na njen sud o knjizi koja će se pojaviti tri godine poslije i koja će do nje doći, ne znam kako. Na kraju razgovora rekla mi je da će ovih dana doći u Zagreb. Voljela bi da se vidimo. Njoj bi najviše odgovarao petak dopodne. Dakle, vrijeme umirovljeničkog druženja na Fakultetu. Mladoj kolegici sam sa sigurnošću mogla reći da se radujem susretu. I da ćemo se naći „kod sata“. Obući ću haljinu iz ormara. A moj ćaća sad odozgo poručuje: „Jesam ja reko, pedeset odsto se samo od sebe riješi. Nije Zagreb tolko drukčiji od naše čaršije.“

28+