Mudrost babe Jele

“Samo budi strpljiva, sve će jednom biti poravnato…”, govorila je baba Jela, najbolja prijateljica i komšinica moje bake.
Nosila je bosansku košulju sašivenu od tkane konoplje i šarenu „čunčanu“ pregaču.

Pušila je gradačački duhan

Bila je desetak godina starija od moje Kate. Prsti su joj bili žuti, a lice naborano životom. Pamtim je pognutu. Kutijicu s papirićima i sitno rezanim duhanom jedno je ljeto izgubila na sokaku, nekoliko metara od svoje kuće. Bilo mi je devet godina. Našla sam je, podigla sa zemlje i brzo, pogledavši oko sebe, stavila u svoj džep. Danima sam sudjelovala u traženju metalne Jeline tabakere, posve nalik onoj iz genijalnog filma „Živi i mrtvi“ Kristijana Milića, snimljenog po istoimenom romanu Josipa Mlakića. Samo što na njoj nije pisalo „Travnik“. Žene su zazivale svetog Antu i molile krunicu. Trudila sam se da ih glasom nadjačam. A, u isto vrijeme, plašila sam se da nekoj od njih ne padne na pamet da zaviri u ladicu s mojom odjećom. Pomislila sam čak, gledajući zabrinutu babu Jelu, da kutijicu vratim na sokak.

Nisam to učinila. Jer, kutijica je bila tako lijepa, i mirisala je i na baku, i na tatu, i na zavičaj. Stare prijateljice štapićem su odmicale bagremovu među i razočarano gledale prema nebu. 

Teti sam poslije rekla da mi je kutijicu za duhan darovala sama Jela. Limena tabakera preživjela je sve moje selidbe, čak i granatiranje osječkog stana.

Danas stoji na najljepšem komadu namještaja u mom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci i podsjeća me na prvu i jedinu krađu. Nekoliko puta je snimljena i poslužila je kao ilustracija mojim intervjuima. I sada, kad pocrvenim zbog čina koji se dogodio prije punih pola stoljeća, nastojim se utješiti.

Sigurna sam da sam u njoj preko Save prenijela sve one priče koje sam ispisala i koje još pišem. Čak i one koje su nepozvane uskakale u moje stručne radove i slabile moju znanstvenu poziciju. Ne znam samo jesam li se time barem donekle iskupila i je li pričom o babi Jeli ipak malkoc “poravnato“.