Mom ocu (jedna po(r)uka za Božić)

Stigao je na Badnjak. U zoru. Tek što je svanulo. Pas je zalajao. Smireno. Onako kako to oduvijek čini ugledavši najdražeg mu gosta kuće, nadcestara Fabijana. Potom je mazno zacvilio. Kao da unaprijed traži oprost.

Kao da želi priopćiti koliko mu je i samom teško i čuvati, i lajati, i trčkarati po ovoj hladnoći, kroz studen zbog koje već danima strahuje za svoju veliku, a još više -iskreno- za malu gazdaricu. Pa iako im rano izjutra dolazi na vrata i pokušava ih razveseliti mahanjem promrzlog repa i podizanjem šapa – onako kako ga je domaćin godinama uvježbavao – one se i dalje ne smiju.

Lica su im poprimila izgled maske. U isto vrijeme i jedne, i dviju. Prva je maska male djevojčice, a i druga je preslikana ona. Samo što je, za razliku od prve, ta druga ozbiljno zagledana u budućnost pa je na njezinoj kartonskoj podlozi lako uočiti naslagane godine što su sa sobom donijele vlagu, bore i linije koje jedni zovu borama, a drugi ogrebotinama. Po nekom stihu, ili po životu, sasvim je svejedno. Prvoj je sedam, a drugoj šezdeset sedam godina. Otkako je nadcestar prije mjesec dana preminuo, posve su same. A snjegovi ne prestaju padati. Obijelili su sve; i magazu i staru kuću, i čardak. Nitko im, ni u ove svete dane, ne prilazi. Čak nitko ni u kuću ne ulazi. Nikoga ne brine jesu li ženske oči još žive. A možda su ih suze u ovih tridesetak dana isprale i ponijele uzvodno rijekom prema brdu na kojem su ostavili Fabijana. Na dan svete Katarine. Dok je fratar govorio o lošim cestama, neprohodnim putovima, o vjeri da će jedino dobrota biti nagrađena, na smreku – uz koju je iskopan grob – počele su padati prve pahulje.“ Sveta Kata, snijeg za vrata“, čula je ona koja je najjače plakala gdje govori on koji joj to više nikada neće reći. Žena Katarina dodirivala je riječi svoga pokojnog muža. I vidjela ga onako malo pogrbljenog kako prilazi njezinoj postelji i odmiče desnom rukom kosu s njezina čela. Vidjela je i kako lijevu skriva iza leđa. I prepoznala je, po njegovim usnama, da izgovara „Sretan ti imendan, draga moja“. Pustila je da i taj put, dok bližnji gledaju u nju, njegova lijeva ruka bude stavljena ispred njezinih očiju. Pustila je da odluta u ljepotu sjećanja. I da gleda malenu kutijicu s najdražim joj slatkišem koji će kušati uz kavu što ju je on za njih dvoje već skuhao. A potom će šutjeti i samo gledati jedno drugo. Šutnjom su i inače osnaživali riječi koje su razumjeli neizgovorene. Jer, njih dvoje godinama su postali jedno. Bez savjeta psihoterapeuta, bez priručnika za samopomoć, daleko od biblioteka i književnih tribina, filmskih plakata i kazališnih loža. Tamo daleko, u kući na rubu šume.

Sada mu se ni grob više ne može vidjeti, jer snijeg od tada nije prestajao padati. Mladi cestari ne čiste staze prema križevima i kapelici. Nisu slušali svog nadcestara dok im je godinama ponavljao kako je red, i po Bogu i po ljudima, preminulim precima zapaliti svijeću na Badnjak, da i na njihovu grobu u najveličanstvenijoj noći rađanja Otkupitelja, tinja svjetlost.

– Ovako laje samo na mog Iljkana, ali kak da virujem da je on kad je po komšiji Tadiji javio da će nam doć tek na Stjepanovo – govorila je baka i ustajala iz kreveta. – Ipak je to Sarajevo daleko, pridaleko – dodavala je.

Pas je cvilio sve nježnije. Zasigurno je onome koji je ušao u dvorište još uvijek objašnjavao čega se sve boji i zbog čega se onda toliko raduje njegovu dolasku. Možda snijeg konačno prestane padati, možda se magle dignu, možda i drugi dođu. I sve postane kao nekad. Onako snena, tražila je papuče i prsluk, da ne ozebe kad ugrijana toplinom perine zakroči u hladni dugi hodnik.

– Nije se pametno preladit u mojim godinama – pravdala je svoju sporost. Možda je bolje reći oklijevanje. Ili je još preciznije spomenuti nelagodu. Međutim, ni prvo, ni drugo, ali ni treće, ništa od toga nije podsjećalo na nju koja je od svih narodnih mudrosti najčešće spominjala onu Što moreš sad, ne ostavljaj za poslje.

Voljela sam spavati s bakom. Nakon djedove smrti, više i nisam pitala smijem li ući u njezin krevet. Sklupčala bih se uz nju na tijesnom otomanu. Ona je ustajala puno prije mene; da bi očistila peć, naložila vatru i skuhala nam kavu. Sebi pravu, a meni onu kobojagi koju sam zvala zamućeno mlijeko. Baka ju je od prije mjesec dana pila iz djedove šalice. Bila sam sigurna da znam zbog čega to čini, ali nije mi padalo na pamet išta je ispitivati i provjeravati ispravnost toga zaključka. Ionako ju je previše boljelo. I to što djeda više nema, i što je moj otac tužan i što sve više pije, i to što je moja majka javila da za ovaj Božić neće doći dolje jer je njezin mladi suprug, rođeni Nizozemac, gore dobio novi posao.

I prije nego što je navukla papuče, začulo se kucanje na vratima. Prvi put blago, a potom snažnije. Sjela sam na krevet.

– Ne boj se, ćaća ti je, ziher, čuješ kako otresa snijeg s čizama.

Čučnula je uz mene.

– Sad ću, čekaj, kud si, sinko, navalio – uzviknula je, ali se nije micala iz kuhinje. Iako mi je bilo samo sedam godina, znala sam da baka ipak nije sigurna da je na vratima njezin miliji sin. Baka nije skrivala da Iljkana voli više nego što voli dvije godine starijeg sina Petra. Da je bila posvema uvjerena da je to pokucao baš Iljkan, ona bi prema ulaznim vratima kuće potrčala bosa i bez prsluka. Samo da ga što prije zagrli i upita je li gladan. Rekla je, istina, sinko. Ali, Katarina se istom riječju obraćala i našem fratru, i komšijinom sinu Lovri, čak i meni, kad bi me nagovarala da ujutro popijem jaje sa šećerom- -Ajde, sinko, to ti je za krv i zdravlje, ajde, sinko moj…

– Ti spavaj, ti spavaj, ponavljala je baka obučena, i obuvena. S cigarom u desnom kutu usana. Prišla mi je i uhvatila me za rame. Shvatila sam. Pristala sam se vratiti u ležeći položaj. Pokrila me perinom. Pazila je da mi noge budu dobro ušuškane. Bojala se da će me hladne podmajevičke zime razboljeti i da će me moja majka, ako ikada i dođe po mene, naći u vrućici, upalih očiju i posivjela lica s kojeg se još dugo, dugo neće – tamo gore u domu bogatog Nizozemca – isprati boja dima što ga je na koži ostavio gradačački duhan. I da će zbog toga optužiti Katarinu i zaprijetiti joj da malu više nikada neće vidjetiza Božić. Pri tome neće znati da ne plaši samo bivšu svekrvu, nego i svoju vlastitu kćer. A kako bi i znala, kad joj ja – ni u godinama koje će uslijediti poslije, čak ni u onima kad Katarine više ne bude među nama – nikada neću priznati da mi je bakin otoman bio najudobniji ležaj od svih – a brojim ih na stotine – kauča, kreveta i sećija na kojima ću poslije sanjati našu šumu, a da će mi zamućeno mlijeko ostati najdraži napitak kakav – lutajući paralelama i meridijanima i tražeći mir i samo mir – nisam oćutjela ni u jednoj od kavana svjetskih metropola.

Bio je naš Iljkan. U kaputu skorenom hladnoćom. Bez šala, bez rukavica i bez kape. Iz džepa mu je vrila pljoska. Škiljila sam ispod pokrivača. Pravila sam se da spavam.

– De, mati, naloži, ima još žara od sinoć – čula sam ga kako govori.

– Otkud ti jutros? – upitala je Katarina.

– Uzeo fraj, čuo za neki kamion za dovest se do Žabara, pa eto pješke do kuće. Oću maloj okitit smreku. Ima jedna u našoj šumi, odmah na početku.

– Uh, sinko moj, razbolit ćeš se sad. Al, eto, šta moreš sad, ne ostavljaj za poslje. Sveti moj Anto, sam da mi se ne razboli.

Katarina je bila prezabrinuta.

– Neću, nisam ni kad sam bos ko dječak hodo po snijegu, sjećaš se. Sam u lanenoj košulji i gaćama. Imali smo jedan kaput. Petar i ja. A pokojni je ćaća zakopčavo kaput Petru i govorio Sine Petre, deder, preladit ćeš se. I okretao se prema meni, odmahivo rukama i ljutito kazivo A ti, obriši nos. Opet bališ.

Katarina se nasmijala. Prvi put poslije mjesec dana. I priznala da moj ćaća govori istinu.

Kuhinjom se počela širiti toplina. Baka je skuhala čaj od koprive. Čula sam tatine gutljaje. Uspavali su me.

Probudio me njegov dlan. Posebnu toplinu na čelu pratila je rečenica: Uh, princeza još spava. Nećemo, vala, do podne. Badnjak je. Ajde ustaj, idemo u šumu, proprtio sam. Idemo po smreku. Ti i ja. Sami. Kao da smo otac i kći.

A ukrasi?
E, to ćeš s babom riješit.

Išao je nekoliko koraka ispred mene. Pas je trčkarao uz očeve noge. Snijeg više nije padao. Možda je prestao jutros, baš u trenutku kad se baka nasmijala. Magle su se još vukle. Samo po obroncima. Otac je bio visok, mršav i pomalo pogrbljen. Preslikan Fabijan, znala je reći baka. U desnoj je ruci nosio sjekiricu.

Smreka se savila pod teretom bjeline.

– To je ta, sad ćeš vidjeti. Laktom je udarao po površini. Grane su iskakale i zahvaljivale se na oslobođenju. Sve dok nisu shvatile pravi razlog.

Je li biljka živa kao i mi? – upitala sam.

Šutio je, a potom je umjesto odgovora rekao: – Tu smo smreku posadili nas dvoje, mislim tvoja mater i ja, onda kad sam je zaprosio. Baš ovdje, na ovom mjestu. Ona je nosila vodu s izvora. Sedam dana prije odlaska, pretprošlo ljeto, rekla je da ćemo je posjeći u godini kad ti kreneš u školu, a onda…

– Nemoj, tata, o tom. Moja učiteljica kaže da se roditelji mogu prestati voljeti. I mama je tako kazala.

Zamahnuo je. Možda da zauvijek posiječe ljubav, možda da meni ponudi na pamćenje sliku koju ću prepričati majci i očuhu, ako me ikada pozovu gore.

Nas dvoje nismo znali da će poziv stići tako brzo. A došao je već krajem lipnja. Što možeš sad, ne ostavljaj za poslije.

Onoga dana kad je baka zauvijek otišla svom Fabijanu, majka i Nizozemac zaustavili su automobil pred nadcestarevom kućom. Otac, čim ih je ugledao, otišao je prema našim hrastovima, brezama, topolama… U bijeli koferić utrpala sam svoje dvije haljine, okrbani lončić iz kojeg sam pila zamućeno mlijeko, svjedodžbu završenog prvog razreda na kojoj je monotoniju petica razbijala trica iz matematike, i dvije fotografije. Posve iste. Iste, da, baš iste. Iste kao što su bile iste i maske na bakinu i mom licu. Uz smreku okićenu šarenim salon- bombonima i malim crvenim jabukama smiješila sam se u zagrljaju bake na jednoj, a u zagrljaju oca na drugoj fotografiji.

– Više ga ne možemo čekati, rekla mi je mama.

Nizozemac se žurio gore. Još uvijek je bio novi na nekom opet novom poslu. Ugurali su me u auto i zaškripali gumama. Lupala sam šakama po stražnjem prozoru. Na rubu šume vidjela sam oca. Stajao je na onom istom mjestu na kojem je do Badnjaka rasla njihova smreka, drvce preživjelo na moje dvije fotografije, jedinom pravom naslijeđu i jedinom dokaznom materijalu da sam i ja nekada bila dijete. A možda to uopće i nije važno. Puno je važnije to što će fotografija – koja me je pratila na putovanjima svijetom – svaki put iznova pocrvenjeti, kad god moja majka pred Nizozemcem – koji je nastavljao dosljedno provoditi slogan započnimo novu godinu na novom radnom mjestu – slaže kako mog oca nikada nije voljela.

Nakon odlaska gore, više nisam vidjela Iljkana. On je o mojim šahovskim uspjesima saznavao iz novina. O djevojčici našeg porijekla i tuđeg državljanstva pisali su dopisnici svih žurnala regije. Sljedećih petnaest godina čestitala bih mu samo Božić. I, to je bio jedini kontakt s njim. Tada bismo dugo, dugo razgovarali. Govorila sam mu njegovim riječima. Spominjali smo baku, njegovu kostobolju, moje turnire, momke koji su me razočarali, opisivala sam mu hotelske sobe, prepričavala romane koji bi se i njemu svidjeli, žalila se na hladnoću tuđih duša. A on bi mi uvijek govorio kako je i za ovaj Božić uspio nabaviti istu naku smreku, ima ih na Trebeviću. Razgovor bismo završavali mojim obećanjem da ću sljedećeg Božića sigurno doći k njemu u Sarajevo, na njegov 17. kat, u stan u kojem živi sam i nada se da ću jednom ipak pritisnuti zvono uz naše prezime. A vani će padati snijeg kao što je padao i one godine kad je zalajao pas i kad smo okitili najljepšu božićno drvce na svijetu.

Prošlog sam ljeta kupila avionsku kartu. Nekoliko mjeseci ranije. Ne samo zato da mi karta bude daleko jeftinija, nego da i samu sebe rezerviram. Tog je dana majka prestala razgovarati sa mnom. Nije se čak, posljednjeg dana u studenom, pojavila ni na najvažnijem meču moje karijere. Kaznila me. Nije mi mogla oprostiti odluku da ću nakon desetljeće i po poći vidjeti Iljkana, nije mi mogla oprostiti intervju u kojem sam otkrila kako me igrati šah naučio otac, za stolom u maloj bosanskoj kuhinji, u kući svojih roditelja izgrađenoj na rubu šume. Priznala je to čak i mom treneru koji ju je osobno pozvao misleći kako će biti presretna što je rodila kćer koja se sa svakog turnira vraća okićena medaljom. Upravo će mi on, na svečanom ručku, tri sata poslije proglašenja pobjednika, pokazati sms-poruku koju mu je nekoliko minuta prije početka meča poslala moja mati. Umro joj je otac. Bolje da joj priopćite vi nego ja…Hvala, srdačno.

U poruci napisanoj na engleskom nije bilo pogreške.

Te sam noći sanjala smreku u očevom stanu, u stanu u koji nikada nisam kročila. Bila je okićena crvenim ukrasima u obliku brojki. Pokraj nje stajala je moja seoska učiteljica i govorila: „Ajde, Iljkanova mala, napiši nula, pa opet nula, pa tri, pa osam, pa sedam, pa tri, pa opet tri, pa pet, pa četir, pa šest, pa tri, pa osam, pa sedam. I sad od tih brojeva iskombinuj… Ne znaš, opet isto. Trica iz matematike. Ma, ne znam kako igraš šaha, a ne znaš brojke. Danas nema šaha. Reću ja babi tvojoj, šah poslje…“

I dok se budim, oznojena, u hotelu glavnog grada male srednjoazijske države, čujem baku kako govori Što moreš sad, ne ostavljaj za poslje.

Sve do tog jutra nisam proniknula u dubinu te jednostavne i lake pouke. Sada sam znala složiti odsanjanje brojeve u broj 0038433546387. Prepoznala sam u njemu očev fiksni telefon. „Koga možeš posjetiti ovaj Božić, ne ostavljaj za sljedeći“, slušam samu sebe. Glas mi se probija ispod maske. Bakine, ili moje. Sasvim je svejedno. I sve je ionako, kako je moj ćaća govorio, postalo „nako“. Čak su se i snjegovi preselili na nečije tuđe šume.