Milovo sam garave i plave…

(crtica o romanu „Đuka Begović“ Ivana Kozarca

Ivi Gregureviću

Bio je studeni 1991. i u vlaku, negdje na pola puta između Osijeka i Našica, jedan mi je osamdesetogodišnjak izgovarao izlomljenu, emocionalno tešku priču koja se gubila u vremenima svog odvijanja, ali je ipak čvrsto ostajala vezana uz jedan, njemu zasigurno jedino dobro znani i voljeni, prostor – uz rodno mu selo nedaleko Vinkovaca. Njegove nedovršene rečenice, stalni upiti, nagle promjene intonacije, teme mladosti i slavonske prosike, jesenjeg lova i šokačkih rujanskih divana, pa i on sam obučen u reklju s ispletenim motivom lista slavonskog hrasta, podsjećali su neodoljivo na priču iz zavičajne čitanke. Samo su informacije – što su doticale realno vrijem pričina pričanja – surovo vraćale govornika i mene, njegova jedinog slušatelja, u izvan-književnu zbilju, među haubice, ludilo, otimačinu i mržnju zbog koje putujemo vlakom što dublje prema zapadu. Sjećanje na mirnu vožnju širokim drumom, i u šumu po ogrjev, ostajalo je u priči koju smo tada izgovarali jedni drugima, i kao pamćenje i kao jedinu preostalu imovinu. Činili smo to po Đukinu receptu, onako „iz nužde, iz srca, i iz života“. I preživjevši vinkovačke požare, vratili smo se baštini, ali sada kao požaru strasti i inatu, šokačkom buntu i uzavreloj krvi.  Uzeli smo roman „Đuka Begović“ Ivana Kozarca, koji ni kao štivo, ali ni kao metafora, ne smije više ostati izvan glavnog književnog čvorišta. Ono Željezničko, europsko, ionako će se ponovno čvoriti u Vinkovcima.

Sva moja čitanja „Đuke“, što su uslijedila poslije susreta u vlaku, bila su obojena rekljom, somotnim hlačama i slavonskom  tugom. Antitetičnost Kozarčeve ličnosti (vojnik a pjesnik, ljubavnik a bolesnik, jedva pismen a književnik…) prenijet će se i na njegove likove, ponajviše na glavnog junaka Ivina najzrelijeg djela, na roman „Đuka Begović“. „Đuka Begović“ prvo je objelodanjen u časopisu „Ilustrovani obzor“ (1909.), a kao zasebna knjiga, posthumno, u Zagrebu 1911. godine. Začetak samog romana treba tražiti u dvjema crticama objelodanjenim 1906. Riječ je o crticama „Đuka“ i „Ispod pecare“. Iz prve izdvajam rečenicu: „Šorom, uz Bosut, tetura pijan Đuka, jedinac, kojeg je ćaća, još dok je bio djetetom, vodio po gostionicama“, a iz druge onu najsnažniju scenu oko koje će biti i centrirana glavna radnja budućeg romana: „Eno, Šime Selakov, kad ono udario oca kocem i, omrtavio ga, lipo im kazo: „To nisam ja njega tio – rekao im – baš u glavu“.

Roman započinje povratkom glavnog aktanta, Đuke Begovića iz mitrovačke kaznione u kojoj je, a kao kaznu za ubojstvo vlastita oca, odležao četiri godine. Dva poglavlja, drugo i treće, „obradit će“ neke segmente iz prošlosti: sjećanje na dane najranijeg djetinjstva i mladosti, oživljavanje uspomena vezanih uz zajedničku (očevu i Ivinu) ljubavnicu, boravak u vojsci, svađu i tuču s ocem, uspomene  na pokojnu mu ženu Mariju…

U bećarenjima, u alkoholu, živeći život „čovjeka od komada“, provodi Đuka cijeli svoj život. Čak i kad se odluči „popraviti“, ubrzo slijedi rečenica: „Svako u selu znao kako to Đuka Begović sada živi. Ali svako je znao i to, da kod jedinca Šime Begovića ne može ostati pri tomu. Pa i nije…. I opet se on promijenio. I eno – što bi!“…

Čitatelji neće pogriješiti kažu li da je „Đuka Begović“ roman u kojem nije bitno točno prostorno određenje radnje. To jest selo pokraj Vinkovaca, ali je puno bitnije da se Đuka oslikava u različitim sredinama; u tamnici, među vrbama, na divanima, u krčmi, na proštenjima… On dobro zna kako ne želi živjeti, ali ne zna kako bi trebao izgledati svijet u kojem hoće živjeti. Sigurno ne želi nalikovati Bosutu uz kojeg je živio, ni pod koju cijenu ne želi biti miran i spor.

Izlomljene svakodnevne priče slijede ritam slobodne strukture romana kojim se, i jedino tako, mogao opisati junak čije nezadovoljstvo u krvi i bunt ne bi mogli, posvema, biti realizirani kroz čvrstu realističku organizaciju, kakvu je svojim junacima znao ponuditi Josip Kozarac, u povijesti hrvatske književnosti poznatiji, a od Ivana stariji dvadeset i sedam godina.

I u danas bolesnoj i tužnoj Slavoniji, koja je oduvijek prerano gubila svoje junake (podsjetimo, uostalom na onu Matoševu rečenicu o Ivi lijepom kao snaša, bolesnom kao Slavonija), vratimo se pravoj snazi literature o „slavonskoj krvi“, s koje moramo skinuti maramu slavonske raspojasanosti i užitaka, taj filter kroz koji se nerijetko promatraju slavonski autori.

Umukla je Tijardovićeva melodija napisana na Ivina „Milovanja“. Sve je manje onih koji govore „iz srce, iz nužde, i iz života“. A da bismo se vratili, krenimo prvo s „Đukom“….Možda od Ivine rečenice: „… život koji sam ćutio, gledao i živio nije bio već u samim konturama, nego potpuno obojena slika…“