Maštanja u mladosti

O čemu sam u mladosti maštala., za čim sam i za i kim čeznula te jesam li išta od toga, grubo je reći, i ostvarila, prvi put sam se upitala navršivši trideset i šestu godinu. Nekako mi se čini da upravo trideset i šesta predstavlja onu startnu crtu s koje se kreće prema nježnoj ženskoj  zrelosti i pravi mala životna avantura.

Sjećam se da sam u tom trenutku bila sretna što mi u djetinjstvu nikada nitko nije ni pročitao, ali ni ispričao niti jednu bajku. A da i je, zasigurno bih i kao klinka znala da prava bajka počinje tek onda kad se izgovori posljednja rečenica, rečenica vezana uz sretan život do kraja njihovih života.

Već sam kao djevojčica bila u vlasništvu biografije vrlo zahvalne za priču i pripovijedanje. Moje odlične ocjene trebale su mi osigurati zvanje liječnice, jer je jednostavno bilo podrazumijevajuće da netko jako uspješan u školi krene na medicinu. Možda nije suvišno napomenuti kako je bilo to vrijeme u kojem su se liječnici poštovali. No, u planove se, posve nenamjerno, uključio moj otac, poslavši mi za deseti rođendan, iz neke bosanske kasabe u kojoj je službovao, Faulknerovu Legendu  tiskanu na ćirilici. Uz knjigu je stajala i napomena. Tješio me da se ne žalostim ne shvatim li poruku odmah. I njemu je trebalo drugo čitanje, nije zaboravio istaknuti. Puno godina poslije prepoznala sam taj trenutak kao točku svog inata iz kojeg ću jednoga dana upisati književnost. Već tada sam se u njoj osjećala daleko sigurnije nego na stvarnim ulicama.  Jasno, literatura ni tada nije bila previše in. I kada sam tako, na kraju osnovne škole, poslije testiranja svih učenika Slavonije i Baranje, zaslužila – kao nagradu –  bespovratnu stipendiju za buduće školovanje, psiholog u osječkom Zavodu za zapošljavanje, čuvši da bih htjela biti profesoricom hrvatskog ili srpskog jezika, kako se taj jezik  tada zvao, pokušao me, brojnim argumentima, odgovoriti. Govorio mi je da bih ja, zbog svog jezičnog snalaženja, morala krenuti prema pravničkim vodama. Ipak, četiri godine kasnije, u tom istom gradu, do kojeg sam iz svoje provincije stizala ranim radničkim šinobusima, upisat ću studij književnosti. Samo koji mjesec poslije, sjedeći na stepenicama spomenutog Zavoda, koji mi je danom stipendijom i omogućio članstvo u akademskoj zajednici, vidjet ću mladića  – s kojim sam bila u vezi planiranoj do kraja života – u zagrljaju druge žene. U pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, rekli bi površni. Shvatila sam, vlastitom kožom, da je u životu sve povezano i da mi je najmudrije na vlastiti život i na svijet oko sebe gledati kao na tekst. Sve su nade izlazile iz nje i u nju se vraćale. Literatura je iz dana u dan postajala moj sve vjerniji, katkada, i jedini pravi životni partner.

Kada sam kao mlada asistentica na katedri za stariju književnost stala pred svoje studente, bila sam uvjerena i da je i njima do te književne riječi isto toliko stalo. Jednostavno da im mora biti. Nagovarala sam ih na ljubav prema tekstu. Ljutila bih se kad bi nezainteresirano slušali o Đurđeviću, Palmotiću i Gunduliću. Strast prema lijepim rečenicama  preselila sam, prije točno dvadeset godina iz Osijeka u Zagreb. Priznajem da sam uz to istovremeno čeznula za svojom kućom, domom, u onom tradicionalnom poimanju tih riječi. Idilična slika: zimnica u špajizu, miris kolača iz djetinjstva, toplina domaćeg kruha. I trudila sam se oko toga. Uvijek mi je bilo stalo da su oni uz mene sretni. No, sve je to, uz silne moje želje,  izmicalo. Tješila sam se, iznova i iznova, da je to izmicanje zacrtano u mojoj biografiji. Prerani izlazak iz roditeljskog doma, mora te obilježiti (govorila sam si u vrijeme nekih Božića koje bih provodila sama). A literatura je uvijek bila tu.

Danas kad se okrenem i pogledam u godine koje su iza mene, a njih je daleko više nego onih ispred mene, zaključujem – i o tome govorim svojim studentima – da je svaki naš život vrijedan priče, da imamo onakve živote iz kojih možemo biti najbolji, pod uvjetom da sve ono što nam se dogodi prihvatimo kao dar. Sazrijevanjem, i iskustvom života, postala sam tolerantnija. Ako, primjerice,  nakon svakodnevnog odlaska na onkologiju, u sobu u kojoj leži teško oboljeli otac vaše kćeri, čovjek koji pun nade i vjere u ozdravljenje spominje Savu i njezinu desnu obalu, uđete u predavaonicu i nekoliko vam djevojaka prizna kako nisu uspjele dočitati roman, više nećete od toga praviti problem. Iz životnih trauma možete izaći ogorčen i zbog toga prema drugima postati okrutan. Osobno sam izabrala suprotno. Omekšala sam. Ne znam je li to dobro, ili je to jako, jako loše. Počinjem razumijevati ono što i ne bi možda trebalo razumjeti, toleriram ono što u mladosti ne bih.  Ukratko, ne nalikujem sebi s početka predavačke karijere, onoj sebi koja je bilježila svaki dolazak na seminar, propitivala teorijsku literaturu do posljednjeg zareza. Izdržanim životom sistem vrijednosti je postao drukčiji. Daleko mi je važnija radost moje kćeri nego stopostotno riješen test iz hrvatskog.  Puno su mi miliji profesori koji đacima daju emociju nego oni koji ih hladnoćom spremaju za život . Kada više nemamo vremena s prijateljem popiti kavu, kada si na zebri dovikujemo Moramo se vidjeti, nazvat ću te, a pri tome znamo da smo to rekli onako usput, tvrdoglavo i naivno ustrajem u tome da poslije nas neće ostati ništa drugo osim riječi izgovorene svjedocima. Koliko god se imenice ljubav ili dobrota, a nije čudno da su baš one ženskoga roda, više ne nose, one su jedina stalna vrijednost u prostoru,  i u vremenu koje suptilno ponižava ljudsko biće svodeći njegovu dušu isključivo na brojku. Često nepotrebnu i iritantnu korporacijama, menadžerskim ugovorima i odjelu ljudskih resursa.

Iako preplavljena sumnjama, pa i strahovima, u jedno sam ipak sigurna; osjećam kako dolazi  trenutak u kojem nas mladi ljudi prozivaju zbog ukradenog im djetinjstva, a stariji od mene plaču jer nemaju pravo na dostojanstvenu starost. O tome u mladosti nisam mislila.

Možda se sve ovo što sam ispovjedila može svesti samo na narodnu: Nek’ su nama djeca živa i zdrava.

(2013., 24sata)

85+