MARICE DIVOJKO

Za neke je pučke pjesme teško kazati jesu li nastale kao plod visokih umjetničkih ambicija, ili možda kao plod nesporazuma. U njima se, naime, na izrazit način zanemaruju zakonitosti ambijenta koji se prikazuje, pa to može biti bilo zbog svjesne autorske odluke, bilo opet zbog pjesnikova neznanja i opće svjetonazorske naivnosti. A pri tome, riječ je često o vrlo popularnim sastavcima, koji se izvode vrlo dugo, a omiljeni su još i danas, kao što je slučaj s ovim na koji ćemo ovdje obratiti pozornost. Pjesma glasi:

Marice divojko, poštenoga roda
ti ne peri robu pokraj moga broda.

Prođi se ti mene i mojega roda
ja ću robu prati di je mene volja.

Ako si gospodar od svojega broda,
ti nisi gospodar od sinjega mora.

Marice divojko, uzmi me za draga,
jer ja imam srce koje valja blaga.

Ja ne tribam tebe niti tvoje blago,
Jer ja imam ono ča je srcu drago.


Situacija koja je u pjesmi opisana zapravo se u zbilji ne bi mogla dogoditi, pa ne bi bio moguć ni dijalog između dvoje mladih koji tu, očito, i jest najvažniji. Zašto takav događaj nije moguć u stvarnosti, jasno je svakome tko imalo poznaje krajolik u kojem se sve zbiva: rublje se ne pere u moru, pa se nije pralo ni u najsiromašnija vremena, i to iz dva razloga: jedno zato što sol nepovoljno djeluje na tkaninu, a drugo zato što se sapun ne pjeni u morskoj vodi, te od pranja ne bi bilo ništa. Tako Marica divojka nije mogla prati robu ni pokraj broda ni malo dalje od njega, a mornar kojemu je stalo do razgovora s njom prije bi je mogao upozoriti na pogrešku nego krenuti u izmišljeni spor oko toga gdje ona smije, a gdje ne smije prati.

     Kako je onda pučki umjetnik došao na to da od upravo takve – zapravo apsurdne – situacije započne pjesmu? Razloga su mogla biti dva, i potpuno su u skladu s onim što je rečeno u uvodu. Prvo, mogao je taj pučki pjesnik biti neupućen u činjenice uzmorskoga života, pa i ne znati da se rublje ne pere u moru. U tom slučaju njega bi trebalo zamisliti kao nekakva profesionalnog glazbenika koji ljeti boravi na moru, pa je naučio neke činjenice o životu na obali, ali neke i nije. S druge strane, učinilo mu se da bi bilo zgodno utemeljiti pjesmu na razgovoru mornara (odnosno brodovlasnika) i mlade pralje. S pravom je zaključio da takav razgovor mora biti i najvažniji, a imao je možda u vidu i okolnost da su u tradiciji takvi razgovori u pjesmama razmjerno česti. Druga je mogućnost da je autor čovjek iz kraja u kojemu se radnja pjesme i zbiva, ali da je svjesno odlučio zanemariti ono što zna. On je još više računao na tradiciju, a i na sposobnost svojega recipijenta da shvati kako je u pjesmi sve stilizirano, od izraza, preko sadržaja, do smisla, pa da će zato svakome biti jasno kako nije važno koliko je sve to skupa oslonjeno na zbilju, nego koliko je dobro složeno i koliko je efektno.

     Meni je nekako bliži ovaj drugi odgovor, i ta zbog činjenice da je pjesma nekada bila popularna i na kontinentu – kao oslonac i ilustracija ferijalnih sjećanja koja se i sastoje upravo od takvih žanr-sličica – a danas se sačuvala samo u Dalmaciji – gdje ljude koji dobro poznaju ambijent ne smeta to odstupanje od zbilje. Uostalom, možda je oni doživljavaju kao nešto što se zbivalo u davnim vremenima, a nisu više sigurni je li se rublje doista pralo u moru ili nije. U svakom slučaju, pjesma je zadržala svoju ambijentalnu boju, ali je u njoj ipak najvažnije ono što se zbiva između dvoje govornika.

     A to što se zbiva u najvećoj je mjeri stilizirano. Jer, najprije mornar izriče šaljivu zabranu (ili molbu, zahtjev), premda zna da ni na što slično nema pravo. Ali zna također da mu djevojka neće ostati dužna odgovora, a to je njemu i najvažnije, jer će na taj način stupiti s njom u razgovor. U kasnijoj se fazi pjesme, naime, jasno vidi da on ima na umu sasvim drugu, mnogo ozbiljniju temu, koja daleko nadmašuje pitanje gdje će tko prati rublje i tko će određivati mjesto toga pranja. Ono na što možda nije računao, to je Maričina jezičavost: na jednu njegovu rečenicu, ona mu saspe cijelu tiradu o tome kako je može oslovljavati (prođi se ti mene i mojega roda), i o tome kako gleda na vlastita prava (ja ću robu prati gdje je mene volja) i o tome kakve su nadležnosti i kompetencije samog mornara (ti nisi gospodar od sinjega mora). A na to jedva da se može išta odgovoriti.

     I doista, mornar i ne odgovara, jer nije ni započeo razgovor zato da bi se utvrdilo tko smije gdje prati rublja. On – barem naoko – mijenja temu, pa se sad otkriva zašto je uopće stupio u razgovor s djevojkom. On joj nudi svoju ljubav, ističući pri tome vlastite kvalitete, jer kaže kako mu srce vrijedi blaga, što zacijelo znači da je plemenit i vjeran. On je, očito i započeo razgovor samo zato da bi mogao to izgovoriti, budući da mu je Maričina ljubav – kako se čini – već dugo na umu. 

     A pjesnik je stvorio cijelu situaciju zato da bi takva ponuda mogla pasti. On je cijelu stvar višestruko stilizirao, pa zato od recipijenta očekuje da to razumije i honorira. Pjesnik, naime, zna da se takav razgovor u zbilji nije nikako mogao voditi, ni na obali, niti bilo gdje drugdje, jer se takve ponude izriču na drugačiji način i uz dugotrajnu pripremu, one nisu moguće između dvoje ljudi koji su se, takoreći, slučajno zatekli u razgovoru. A ako je taj razgovor stiliziran, onda nema razloga da ne bude stilizirana i situacija u kojoj se on vodi. Onda više nije važno koliko je vjerojatno da bi Marica prala rublje u moru niti koliko je moguće da bi joj mornar pokušao to pranje zabraniti. Važna je samo ponuda – ponuda iskrene ljubavi – i odbijanje te ponude.

     Jer, doista, Marica odlučno otklanja ono što joj mornar nudi. Zanimljivo je, međutim, da se to odbijanje ne dovodi u vezu ni s njezinim ni s njegovim društvenim statusom. Ako je, naime, ona poštenoga roda, onda je moguće da joj je obitelj i imućna, pa Marici ne bi dolikovao mornar kao zaručnik, premda možda bi kao brodovlasnik. Isto tako ne ulazi u priču ni uvriježena predodžba o mornarima kao ženskarima koji imaju po jednu zaručnicu u svakoj luci. Maričini argumenti mnogo su jednostavniji, ali i čvršći: ona ne želi mornara i njegovo blago (blago u srcu), jer već ima zaručnika. I, taj se argument smatra dovoljno jakim da uđe u poantu pjesme: nakon toga više ni mornar ni Marica nemaju što reći.

       Kraj pjesme je, dakle, očekivan, među ostalim i zato što se njime zaokružila tradicijska shema. Po toj shemi, stvari se odvijaju uvijek na isti način: muškarac zatječe ženu pri nekakvu poslu, stupa s njom u razgovor, nagovara je na ljubav (bilo trenutačnu, bilo dugoročnu), a žena na to daje odgovor, obično negativan. Sadržaj je, prema tome, manje-više uvijek isti, a mijenjaju se samo okolnosti u kojima će se razgovor voditi: je li to zdenac, livada ili šumski proplanak, nije ni previše važno. A ako nije, onda se taj dijalog može voditi i u posve izmišljenim, odnosno nestvarnim okolnostima kakve su opisane u ovoj pjesmi.

     Tako o tvorcu pjesme možemo zaključiti kako možda jest bio nevježa kad su u pitanju realije života uz more, ali je i te kako dobro znao – ili slutio – što tradicija od njega traži i očekuje. A to su onda prepoznali i njegovi recipijenti, pa zato i danas u veselom društvu znadu povesti pjesmu o mladom mornaru i Marici divojci.   

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

13+