Marama

Na zagrebačkoj tržnici Dolac stoji na vidljivom mjestu jedna skulptura. Prikazuje ona ženu s košarom na glavi: to je spomenik kumicama, koje su nekada iz bliže i dalje okolice donosile u grad poljoprivredne proizvode. Zašto kažem nekada? Zato što mi se čini da taj spomenik nije podignut u čast prodavačicama koje nas danas opskrbljuju sirom i vrhnjem, jajima i mrkvom, nego onima koje su na Dolac dolazile onda kad je on istom ustanovljen, u tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća.

Za takvo mišljenje imam jedan jak razlog, a on je vidljiv i na samome kipu: ta žena, naime, ima na glavi maramu, a današnje kumice maramu više ne nose. Marame jedva da još postoje.

            A to, naravno, pokreće pitanje zašto je tako. Meni se čini da je marama – koja se još zove i rubac, a u Dalmaciji šudar – danas tako rijetka upravo zato što je nekada bila jako česta. Imala je ona, dakle, neka značenja, a mi smo je odbacili onda kad nam ta značenja više nisu trebala. A da bi se sve to razumjelo, potrebno je najprije se prisjetiti kako je to bilo s maramama i kako se razvijalo.

            Prvi korak u tome smjeru mora biti opis načina na koji su se marame vezivale. Na onoj skulpturi prikazan je najjednostavniji stil: marama se složi u trokut, a onda se jedan njezin kraj pruži niz zatiljak i pleća, a druga dva se međusobno uvežu ispod brade. Zato se to zvalo zabraditi se. No, daleko od toga da bi to bila jedina mogućnost vezivanja marame. Mogla se ona, recimo – i dalje savijena u trokut – vezati posve obratno nego što je učinila ona brončana kumica: tada bi jedna stranica onoga trokuta došla na čelo, jedan vrh bi bio na zatiljku, dok bi se ostala dva vezala straga na vratu. Treći se način rabio osobito onda kad bi bilo veliko spremanje, pa se trebalo zaštititi od prašine: tada bi marama u sebi skupila svu kosu, a čvor bi bio vezan na tjemenu. Bilo je, dakako, i drugih stilova, ali je valjda i ovoliko dovoljno da se vidi kako su mogućnosti bile prilično široke.

            Kako će se te mogućnosti koristiti, ovisilo je prije svega o društvenoj situaciji. Pa kad već govorimo o seoskim ženama koje dolaze u grad, treba naglasiti da se marama nosila i u selu i u gradu, tek što se to činilo na različite načine. Jednostavno rečeno, u selu je upotreba marame bila zadana običajima i imala je složenija značenja, dok je u gradu ona bila stvar mode i njezina uporaba bila je slobodnija.

            U selu su marame bile dio nošnje. Ne mislim tu na onu svečanu nošnju izvezenu zlatom, nego mislim na nešto što bi se moglo nazvati semantikom svakodnevne odjeće. Na selu se, naime, točno znalo kakvu maramu može staviti neudana djevojka, kakvu mlada žena, a kakvu starica, pa se po maramama na prvi pogled moglo vidjeti kakva je bračnog i društvenog statusa osoba koja maramu nosi. Kao signal služila je boja marame – bijela, crna, šarena – a onda i način njezina vezivanja. Osobito se dobro to vidjelo kod starijih žena: one se nigdje nisu pojavljivale bez crne marame, i bilo je uvijek velikih natezanja s njima kad su se trebale slikati za osobnu iskaznicu. Kad bi skinule maramu, njima je to bilo kao da su se neprilično odjevene pokazale u javnosti.

            U gradu su se u to doba marame nosile gotovo jednako često kao i na selu. Ali, njihovo značenje bilo je drugačije: one nisu ništa govorile o društvenom položaju osobe koja ih rabi, nego su prije imale praktičnu pozadinu. Recimo, njihova upotreba ovisila je o tome kakvo je vrijeme: kad bi bio jak vjetar, onda ste na pločnicima mogli vidjeti mnoge žene pod maramama, jer se držalo da je to najpraktičnije rješenje koje čuva frizuru. Zato i u mnogim filmovima iz tih godina i najveće zvijezde hodaju po kiši zabrađene maramom.

            A da je marama u nekom smislu bila čak i modni detalj, vidi se po još dva primjera što ću ih navesti za ilustraciju. Prvo, početkom šezdesetih pojavili su se tzv. šuškavci, to jest sintetički ogrtači, a tada je uz muški šuškavac išla osobita kapa od istoga materijala, a uz ženski marama. A to dokazuje da je maramu mogla staviti i žena koja i te kako prati modu. Da je marama bila povezana s modom, pokazuje i drugi primjer: marame su se, naime – a mislim tu na one šarene i načinjene od svile – često nosile oko vrata, a ne na glavi: lijepo dotjerane gospođe – s ogrlicom od umjetnih bisera i namirisane parfemom crna mačka – imale bi na plećima takvu neku šarenu maramu.

            Uostalom, maramu su stavljali i muškarci: nosile su se tada zalizane frizure, pa je kosu trebalo disciplinirati, osobito noću, a za to je bila najbolja upravo marama, koju je valjalo vezati otraga, po gusarski. A kad se sve to zna, onda čovjeku i nije čudno što je marama zadobila i nekakvu simboličnu vrijednost, pa je tako – kad je bila izrađena od crvenog materijala – postajala pionirski ukras i politički simbol.

            I, kao što je marama postojala iz različitih razloga, tako je iz različitih razloga i nestala: jedni su razlozi bili na selu, a drugi u gradu.

            Na selu se promijenio način života, pa je pomalo nestala i potreba da se odjećom signalizira nečiji društveni status. Na selu se počelo živjeti kao i u gradu, te je i odjeća stala nalikovati na gradsku. Tada, u drugoj polovici XX. stoljeća, seoske žene su se presvlačile, što znači da su prelazile sa seoske na gradsku odjeću. I, upravo bi maramu prvu odbacile, otkrivši kako ispod nje nemaju pletenice, nego trajnu ondulaciju.

            U gradu je nestanak marame bio posljedica rasta životnog standarda. U doba dok je postojala, marama nije bila samo pokrivalo za glavu, nego je bila i šal, grijač za križa, ukras, zaštita od sunca i štošta drugo. A s vremenom su došle praktične kape, fini šalovi i cijeli niz takvih stvari, a te su stvari obavljale posao bolje nego marama, koja je bila više kao neko provizorno rješenje. Tako su marame postale svuda prava rijetkost.

            One kumice što su nekada dolazile na plac, novac od utrška vezivale su u osobitu maramu koju bi stavile u njedra. Marama je, dakle, služila i kao novčanik. A danas, kad su marame tako rijetke, mogle bi kumice u svoj veliki novčanik staviti i koju maramu.

(Pavao Pavličić, „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2018.)

26+