Mamo, ovdje se baca Mesić

Moj djed Fabijan nije odlazio na nedjeljne mise. Meni je njegovo ostajanje u kući predstavljalo čvrst dokaz ispravne političke orijentacije. Dok su ukućani – sjedeći na crkvenim drvenim stolicama – pratili riječi propovijedi, djed je zavaljen u svoju kućnu fotelju, slušao vijesti što su šumovito pristizale iz aparata “Triglav”. Poslije ručka uvjeravao je baku u genijalnu koncepciju nesvrstanoga svijeta i nije pokazivao razumijevanja za njezine komentare vezane uz dolazak mladoga svećenika. Premda su u mojoj prisutnosti svi razgovarali samo o vremenu i planovima za uređivanje vrta, rano sam zaključila da je pravovjerni Fabijan bio pripadnik partizanskih oslobodilačkih jedinica. S takvim sam uvjerenjem napuštala ljeti djedov dom i vraćala se na odgoj njegovoj kćeri, a mojoj teti, u Slavoniju. On je na rastanku obećavao kako će me uskoro posjetiti. Svojim sam se logičkim izvedenicama hvalila pred djecom iz susjedstva. Kada sam svoga djeda predstavljala glavnim junakom herojskih podviga po nekoj tamo Sjevernoj Bosni i kad sam mu na uniformu prišivala zlatno ordenje, klinci su me gledali širom otvorenih očiju. U vrijeme mojih  početničkih vježbi iz pripovijedanja, djed je prestao putovati vlakom. Iscrpljen dugotrajnom bolešću, pisao mi je dopisnice koje je završavao rečenicom Molim te, budi poslušna. Moji vjerni slušatelji, s kojima sam još prije polaska u školu upoznavala ljepote i tajne Pejačevićeva parka posađenoga u ravničarskoj provinciji, nisu imali prigode upoznati junaka po kojem bi se mogao snimiti pravi ratni film. Na željezničkoj stanici, iz vlaka koji je stizao odozdo, izlazila je samo baka. Ona nije ni znala koliko je, kao žena partizanskog heroja, velika u očima mojih malih drugova. A kad je djed umro, samo dva mjeseca nakon što sam ja zauzela prvu klupu u prvom be razredu, na njegovu se ispraćaju, uz kolege s radnoga mjesta, pojavio i svećenik.

            Učiteljici – koju smo mi đaci pozdravljali ustajanjem i u stavu mirno te na njezino Za domovinu s Titom! odgovarali Naprijed! – prešutjela sam svetu vodu, molitvu, habit bosanskoga franjevca, krunice pobožnih žena. Pričala sam joj o govoru kojeg je održao čovjek iz velikoga grada, o vijencima s karanfilima i petokrakom. Bilo je to vrijeme u kojem se sprovodi nisu fotografirali ni snimali video kamerama. Pamtili su se samo po pričama svjedoka. A oni su, poput mene, u njih unosili svoje osjećaje za detalj, svoje brige, svoje ocjene i neskrivene želje da se što više svide onima koji priče slušaju. Djed je, prema mom viđenju, ispraćen uz počasnu paljbu i u lijesu prekrivenom državnom zastavom;  onako kako su na tek kupljenom rizovu televizoru – opremljenom trobojnim filterom – pozdravljani preminuli nosioci narodnooslobodilačkih spomenica. U svojoj želji da sve ostane na tragu života i djela djeda partizana i u čvrstom uvjerenju da učiteljica ne može saznati što se sve zbivalo na sahrani u malom selu susjedne socijalističke republike, zaboravila sam da je moja obitelj u prijateljstvu s učiteljicom. I da će se kad tad s moga djeda skinuti izmišljena partizanska uniforma, a miris  puščane paljbe  zamijeniti tamjanom. 

            Pretpostavljam da je do uspoređivanja prave slike ispraćaja i one viđene očima sedmogodišnje, na riječima vrlo kreativne, djevojčice došlo vrlo brzo. Stariji su preda mnom počeli šaptati, čak i onda kada su  nagađali hoće li poslijepodne padati kiša. Sve su me češće slali u obližnju trgovinu. Moj dnevni program ispunjavale su nabavke šibica i vanili-šećera. Jedna kutija, jedna vrećica. Šibice su se nakon mog povratka odlagale u ladicu u kojoj je ležalo najmanje dvadesteak istih neotvorenih kutijica, a vanili-šećer bi nakon pet minuta zacvilio za svojim idealnim partnerom – praškom za pecivo – i na moje noge ponovno navukao  tenisice u kojima se najlakše savladavao puteljak prema prodavaonici špeceraja. Čim bih ušla u kuću, umjesto pozdrava dočekivale su me rečenice: Nemojte pred njom, ona sve preneseTiše, evo je, zbog nje bi čovjek mogao završiti i u zatvoru, Kaži samo riječ i ona složi svoju priču pa se ti poslije vadi.

            Kada sam bila nešto starija i kad se proljeće u Hrvatskoj prelilo u kasnu jesen,  meni je već bilo dvanaest godina, dovoljno da razumijem da se u školi ne treba pričati o bogatoj božićnoj trpezi, da nije mudro spominjati bakinu nestalu braću i neki Križni put, da je najpametnije zatajiti krvno srodstvo s genijalnim rođakom, polaznikom Klasične franjevačke gimnazije u Visokom. Zbog toga me počelo smetati što moji bližnji ne primjećuju moj novonastali oprez i što dotadašnje nepovjerenje pretvaraju u trajno stanje. Razumljivo je da me uvrijedilo kada se tetak, vješajući Ivekovićevu raskošnu oleografiju Oproštaja – tek kupljenu u osječkom antikvarijatu – okrenuo prema meni i proslijedio rečenicu: Sad idi na ulicu i bubnjaj  da smo dnevnu sobu ukrasili Bitkom na Sutjesci. Sutradan sam se u  školi, bilo je za očekivati, pohvalila novom umjetninom. Odlučivši odnedavno govoriti istinu i samo istinu, zanosno sam opisivala ljepotu duge tamne kose Petra Zrinskoga.

            Tetak je nekoliko mjeseci poslije suspendiran s rukovodećega mjesta i ja sam počela vjerovati u njegovu rečenicu Dočekali smo ponovno ozbiljna vremena. Osjetila sam ih i na vlastitoj koži. Cvilila sam što mi zabranjuju odlazak na radne akcije, što mi pionirska kapa nema metalnu  nego krpenu zvijezdu, što se mojim društvenim zaslugama ukućani ne raduju. – Doći će će vrijeme kad će početi pokazivati i neke druge filmove – sve je češće ponavljao bivši rukovodilac i sve me rjeđe slao po šibice i šećer. – Ipak, šuti pred njoj, tko zna, znaš da sve prepriča – opominjali su ga ukućani i time na moja pubertetska leđa spuštali osjećaj krivice, tešku pomisao da je moj staratelj žrtva mojih pripovjednih intervencija. Nisu mi zahvaljivali ni na izmaštanoj priči o djedu partizanu koja je u očima naših poznanika, uvjerenih da su naši preci bili na onoj strani, bila  jedina svjetla točka. Na moj upit što na hrvatskom znači riječ demokracija i odakle će nam ona jednom stići, samo su odmahivali rukom.

Puni smisao i ljepotu riječi o kojoj su moji bližnji govorili šaptom i u dalekom vremenu budućem, pojasnila mi je ovih dana moja trogodišnja kći. Bila je nedjelja, prva poslije predsjedničkih izbora i nas smo dvije pošle u obveznu dopodnevnu šetnju. Malecka bi stala na svaki bačeni papirić, svaki opušak i pri tome ponavljala: Vidi, smeće su bacili na ulicu. Objašnjavala sam joj kako to nije lijepo i usput pokazivala koševe  i velike crne kante u koje se bacaju papirići, vrećice i pokidane igračke. Nekoliko metara prije raskrižja Tratinske ulice i Nove ceste, na pločniku je primijetila zgužvanu naslovnicu političkog tjednika. Jasno se prepoznavao lik predsjednika Mesića. Magdalena me pogledala i rekla: Netko je zgužvao Mesića. Vokativ vlastitih imena kao i imenicu mama moja kćer još uvijek izgovara sa završnim o. Tako  Ana u poviku postaje Ano, a Marija Marijo.  Čim smo prešle raskrižje i čim je djevojčica ugledala novu kantu za smeće, potrčala je prema njoj i uzviknula: Mamo, ovdje se baca Mesić. Prolaznici su se nasmijali. A ja sam se prebacila u vrijeme prije tridesetak i više godina. Što bi bilo da sam na ulicama slavonske provincije, držeći tetka za ruku, uzviknula istu rečenicu samo s imenom tadašnjeg doživotnoga predsjednika. Srećom, tada se nije moglo dogoditi da se zgužvani predsjednik nađe na pločniku, kante za smeće nisu bile u modi, ali su postojali oni, uvijek budni i dobroga sluha,  koji bi bili spremni – za moju dječju jezičnu kombinatoriku – okriviti moje staratelje.

            Pokušala sam s Magdalenom ući u župnu crkvu i stati pred kip svetoga Antuna. Možda zbog toga da mu se zahvalim na vremenima pristigle demokracije.

Ne želim, uzviknula je imperativno. Bila je nedjelja, ponavljam, i meni se učinilo da u Magdicinu pogledu prepoznajem odlučnost svoga djeda Fabijana.

(priča iz knjige “Samo majka i kći”, 2012.)