Mala Julijana

Gotovo na svakom književnom susretu pitaju me može li se živjeti od pisanja. Umjesto jasnog odgovora s jednim „da“, ili jednim „ne“, redovito krećem u pojašnjene. Kažem tako da za knjigu, u najboljem slučaju, dobijem honorar od 10 posto bruto. I ako knjiga u prodaji stoji 100 kuna, a objavljena je u nakladi od 1000 primjeraka, moj autorski honorar iznosi oko 8ooo kn. A od jedne knjige godišnje, teško se može napisati i objaviti više. 8ooo kuna kroz dvanaest mjeseci i ne osigurava neki standard. I tu se priča o životu i zaradama od literature završava.

Rijetko čitatelje zanima dobivam li pisanjem još nešto što se ne može izreći u kunama. Ne pitaju, ali ja i neupitana spominjem ljubav koju mi iskazuju moji čitatelj, ljubav koja mi je tako potrebna. Jer, njihova zamjenjuje i nadoknađuje onu kojoj sam se desetljećima nadala od svojih bližnjih. 
             Prije dva dana moja je majka imala rođendan. Nazvala sam je s puta prema Rijeci. – Ti si?, rekla je majka. Rijetko me zove imenom. Jasno mi je i zbog čega. Krstili su me imenom njezine šogorice, sestre njezina muža; imenom moje tete Julijane, očeve sestre. Majka nikada nije svom mužu, mom ocu, oprostila što je mene dao na odgoj svojoj sestri Julijani. I tako je majka izgovarajući moje ime, svoje najstarije kćeri, izgovarala i ime žene koju nije voljela. 
Osjećala sam veliku tugu ulazeći u divnu Guvernerovu palaču u Rijeci. U 18 sati trebala sam početi govoriti o Nedjeljku Fabriju. Pred njegovim Riječanima, suprugom, piscima, prijateljima. Govoriti u prošlom vremenu o piscu koji će za mene zauvijek biti sadašnjost. 
               Nekoliko minuta prije samog početka, u dvoranu su ušle dvije žene. Jedna dugokosa i jako mlada, a druga kratke kose, nekoliko godina mlađa od mene. Obje s djetetom u naručju. Sjele su u prvi red. Stajala sam blizu njih. Pomišljala sam da su to možda Nedjeljkove rođakinje o kojima mi nije govorio. „Moraju biti rođakinje kad su došle s dvoje male djece“, govorila sam samoj sebi. Mlađa je u naručju držala djevojčicu, a starija dječaka. „Biste li se htjeli fotografirati?“, upitala me starija. I glavom pokazala prema mlađoj. „Naravno“, odgovorila sam joj. I nastavila: „Hoćete li dijete dati…“, zastala sam. Htjela sam reći: „Svojoj majci“. „Ne, vi sama s malenom“, uključila se mlada žena. Pružila mi je u naručje djevojčicu staru šest mjeseci i izgovorila nešto zbog čega ću 16. svibnja 2019. upamtiti kao jak dan svoje biografije: „Djevojčici sam dala ime po vama, Julijana, vi ste moja omiljena autorica“. Svaki pokušaj samoopisa u tom trenutku pokazao bi se sada promašenim, lošim i sladunjavim. Uzela sam djevojčicu, ne sjećam se što sam rekla njoj, što majci, a što baki… Moja Magdalena se rasplakala. Od nježnosti. Snimila me s Julijanom. 
Zaželjela sam djevojčici sreću, zdravlje. Zahvalila sam se majci. A onda je njih četvero napustilo Palaču. Ne znam ni kako se prezivaju… Mala Julijana i njezin brat blizanac Ivan, njihova majka i majka njihove majke. Govoreći o Fabriju, mislila sam i na svoju imenjakinju. I kad bih glasno izgovorila „ludilo povijesti“, u sebi sam pomislila „samo da ono dijete nikada to u svojoj Rijeci ne osjeti“.
             I sad, nakon držanja male Julijane u naručju, je li uopće važno je li moj honorar iznosi deset ili osam posto, je li važno što me znanstvenik koji je napisao monografiju o piscu o kojem sam i sama napisala brojne tekstove izostavio iz kazala imena, jesu li moji šefovi mislili ozbiljno kad su mi rekli da sebe doživljavam književnim likom. Da, kolege moje i profesori, od književnost se može živjeti. Samo pod jednim uvjetom, da imenicu život shvaćamo onako kako su nas učili stariji i mudriji od nas.

(18.5.2019.)

20+