Majka i sin

Oca sam viđala rijetko. Jedanput, dvaput godišnje; onda kad bi me dovodili u posjet njegovoj majci, mojoj baki Kati. Stizao bi kasno noću, pješice, najčešće subotom. Iščekujući ga, molila sam Oče naš, jedan, pet, jedanaest.

Kad bi ušao u kuću, nisam ustajala. Skutrila bi se na „sećiji“ smještenoj u kutu velike kuhinje. Glumila sam uspavanu malu ljenčinu. To je bio jedini način da čujem sve ono što majka i sin, uz kavu, rakijicu i gradačački duhan, jedno drugom govore. Sin se ispovijedao majci; govorio je o strogim borovskim kontrolorima koji svako malo nenajavljeno dolaze tražiti greške u poslovanju njegove „prodavnice“ obuće, jedine takve u kasabi. Pet desetljeća poslije Pavao će mi, onako usput, spomenuti da mu je susjed u Vukovaru bio šef kontrolora prodavaonica „Borovo“ na prostoru cijele bivše države. Možda se baš pred njim, jedne od hladnih zima u Gračanici pod Ozrenom, moj ćaća preznojavao jer je opanke dao na veresiju, nekom čiči koji se, znao je to Iljkan i dok mu je špagom vezao kutiju s novom obućom, više nikada neće pojaviti. Otac je majci spominjao svoju bivšu ženu, moju majku koja će oko Ilinja doći na „urlab“. Ponavljao je i da će i ove godine doći sama. Nije se stidio majci otkriti nadu. Kata se žalila na svoje kćeri, moje tetke koje – rasute po svijetu – sve rjeđe viđa. A taj svijet je fizički bio tako blizu, svega pedesetak ili stotinjak kilometara od njezine kecelje. Baki je jedini poznati prostor bio prostor njezina dvorišta; njezine avlije čija su vrata uvijek bila otvorena za nenajavljene goste, žedne prolaznike, hodočasnike, tuđe nadničare i ljubavnice. Svi su oni ulazili, da se okrijepe hladnom bunarskom vodom, pojedu koji komad pite i ispovjede svoju dušu. Dvorište se širilo prema sjeveru i jugu, trava mu je bila nejednake boje; čas tamno a čas svjetlo-zelena. Slušajući tuđe muke pretvorene u priče, baka je uređivala svoju životnu enciklopediju i slagala svoj osobni rječnik. On je i tada bio, a bio bi i danas, nezanimljiv jezičnim savjetnicima i leksikolozima. Predstavljao je dragocjenost jedino bakinim neobičnim potomcima, onima koji su svoje prve korake savladali na tlu natopljenom neimaštinom i zlom, na katastarskim česticama koje su vjekovima željele pretrčati u zemljišne knjige vođene na lijevoj obali Save. Jedna od najponosnijih riječi bakina rječnika bila je riječ hrast. Hrast se mogao posjeći i bez problema prodati. Dobivenim novcima mogli su se platiti lijekovi za bolesnog nećaka. Kad bi netko slučajno zalutalo po putu kući, zagledao bi se u hrast i odmah bi znao u kojem pravcu treba nastaviti. Hrastova šušnata grana, bačena na krov kuće na Badnji dan, kroz cijelu godinu čuvala je obitelj od ratova i ludosti. Bolan stomak liječio se čajem od hrastove kore, kći se iz roditeljske kuće – tri dana prije vjenčanja – ispraćala mirazom; spavaćom sobom izrađenom od hrastovine. I na kraju, i muškarac je trebao biti hrast. I svojom veličinom osiguravati obitelji hlad i sigurnost. Da, tako je sudila moja Kata. 

Gosti su ljeti sjedali, na ponjavu, rastrtu ispod hrastića. Krošnja hrastića je – u vrijeme kad sam ga prvi put ugledala – bila u visini magaze. Svakog sljedećeg ljeta stablo je bilo više, listovi tamniji, hlad koji je poklanjao kazivačima, opuštenima na šarenim prostirkama, nekako ugodniji i svježiji. On je rastao, a baka je s jednakim ponosom, barem jedanput dnevno, ponavljala: „Hrastić je posadio tvoj ćaća“. 

Kata je uvijek govorila istinu. I nije govorila previše. Nakon što se u samo predvečerje posljednjeg rata oprostila od ovoga svijeta, u nadi da će onaj koji je čeka biti lakši i pravedniji, shvatit ću da je govorila samo ono što je vrijedilo upamtiti. To je bio njezin program. Životne zapovjedi napisane bez pedagoških savjetnika i naputaka psihoterapeuta. Bila je pažljiv slušatelj. Zbog toga je odustajala od izgovaranja velikih savjeta. Nakrcana pričama drugih naučila je da svoje bližnje, i kćeri i sinove, unuke i unučice, neće moći spasiti od taloga povijesti. Jutarnju krunicu molila je hodajući avlijom u krug. Kad bi zastala, i pogledala u nebo, znala sam da u oblacima traži lica nestalih rođaka.

22+