Magdalenine cipele

Krajem kolovoza otac bi mi poslao nove cipele. Poštom, u paketu zavezanom špagom. Kutija je bila umotana „izvrnutim“ borovskim papirom. Na žigu kojim se poništavala markica stajao je naziv neke – meni tada – još nepoznate bosanske kasabe. Ćaća je bio jako ponosan na pjesnika koji je smislio reklamni slogan firme: „U novi razred, u novim cipelama – BOROVO“ . Moj Bata je to shvatio kao zapovijed. Iako nikada „isprobane“, tatine cipele lako su sjedale na moja stopala. Ni u jednom trenutku nisu me zažuljale. Sve te godine. U kutiju je ćaća stavljao i nekoliko rasporeda sati. Ti su me šareni papirići, ukrašeni različitim modelima cipela za djecu, radovali više nego cipele same. Za razliku od ostalih đaka mog malog i lijepog industrijskog naselja Đurdana, ja nisam morala predmete, raspoređene po danima, pisati na stranice istrgnute iz bilježnica narančastih korica. I zbog toga sam se osjećala jako, jako dobro.

Moja je Magdalena u ponedjeljak krenula u drugi razred jedne zagrebačke gimnazije. Nisam se, prvi put, upletala u njezin izbor novih cipela. Učinila sam to prejako prošle godine, preselivši nas u moj, ali ne i njezin, najdraži grad. Osječke cipele, dopadljive bojama, pokazale su se neudobnima. Čas su bile pretijesne, a čas prekomotne. Teško sam se suočavala s činjenicom da sam svoj kćeri odabrala cipele koje ne naliježu na njezino stopalo.  Ovog kolovoza sama je odabrala nove cipele. Gledala sam je kako isprobava najmanje ženske modele i duboko se nadala da je Magdica naslijedila talent svog pokojnog djeda Ilije; da se nepogrešivo može odlučiti za udobne. I onda kad se drugima čini da nije baš tako. Zamalo sam, izlazeći iz „Borova“,njihov stari reklamni slogan naglas preoblikovala u „U novi razred, u novom gradu“, ali mi se i sama pomisao učinila neukusnom. Jer, duša zna istinu.

29+