Lončić

Kad netko promaši temu, kad koristi pogrešne argumente ili izvodi nelogične zaključke, kaže se da je “pobrkao lončiće”. Meni je ta slika zanimljiva zbog toga što sam uvjeren da iza nje stoji nekakva priča, baš kao i iza svake takve izreke, kao, recimo, kad se veli “obrati zelen bostan” ili “provesti se kao bos po trnju”. Ovdje bi, dakle, trebalo zamisliti nekoga tko na štednjaku nešto kuha, i to u više lončića odjednom, pa mu se dogodi da zaboravi koju je svrhu kojem lončiću namijenio: stavi šećer u lončić u kojem kuha jaje, a sol u lončić u kojem podgrijava čaj. Ili nekako slično, možda uz još više lončića i još veće zabune.

I, tu se pojavljuje problem zbog kojega sve ovo i govorim: kako danas zamisliti tu sliku, kako sebi predočiti tu situaciju, kad više ne postoje lončići? Mnogo je danas ljudi koji s njima nemaju nikakva iskustva, pa zato, kad čuju onu usporedbu, zamišljaju tko zna kakve komplicirane laboratorijske ili tvorničke situacije, a ne znaju da je usporedba utemeljena na svakodnevnoj praksi. Ukratko, lončić je uglavnom nestao iz uporabe. Taj proces morao je trajati dugo, ali mi, suvremenici lončića, nismo opazili ni kada se ni kako to dogodilo.

            A budući da ovdje želim ispraviti taj propust, moram najprije objasniti kako je lončić izgledao i čemu je služio. Time ću onda, nadam se, protumačiti i deminutivni oblik te imenice koji ovdje rabim. Doista, za lončić je važno upravo to što nije lonac, nego manja varijanta lonca, zapremine od otprilike dva decilitra do otprilike pola litre. A taj njegov kapacitet odmah pokazuje da su tada u našem životu postojale i svrhe koje su se mogle ispuniti isključivo upotrebom upravo takve posude. U lončiću se hrana kuhala i podgrijavala, a nerijetko se iz njega i jela, a to onda svjedoči i kako smo stajali s hranom i kako smo stajali s posuđem u kojemu se hrana priprema.

            U lončiću se, dakle – kao što sam već i spomenuo – moglo skuhati jaje, i u njemu se mogao pripraviti čaj ili kava. Isto tako, u njemu se mogla skuhati i juha od pilećih krilaca, osobito onda kad se radilo o samačkome kućanstvu. U većim pak obiteljima on je – uza sve ostale svrhe – služio i kao mjerica: točno se znalo koliko ima tekućine, brašna ili šećera kad bi se lončić njima napunio. Iz lončića je bilo osobito slatko kusati žgance udrobljene u bijelu kavu od cikorije, za doručak (odnosno frištik), kako je to radila moja baka i mnoge žene njezine generacije. Ukratko, lončić je bio nezamjenljiv u domaćinstvu, pa smo se zato teško od njega rastajali: kad bi sasvim propao i izašao iz upotrebe, punio bi se zemljom i u njemu bi se posadilo cvijeće.

            Lončić je, moglo bi se reći, bio znak vremena, te zato i nije čudo što je njegova uloga u našem životu prošla kroz tri faze, ili tri stadija. Vremenski luk obuhvaćao je nekoliko desetljeća, pa vjerujem da opis toga luka može ponešto reći ne samo o lončiću, nego i o povijesti. 

            U prvoj fazi, lončići su bili razmjerno rijetki i dragocjeni, kao, uostalom, i sve drugo posuđe. Zato su se dobro čuvali i pazilo se da se ne oštete neprikladnim rukovanjem. U to doba lončići se još nisu mogli pobrkati, budući da je obično postojao samo jedan u svakoj kući. Isto je tako bilo i drugdje, pa kad bismo u školi ožednjeli, imali smo samo jedan način da žeđ ugasimo: da odemo do kante za koju je špagom bio privezan lončić i da se iz toga lončića napijemo. Jedan lončić služio je za cijelu školu, i to u ono doba kad je još harala tuberkuloza, plavi kašalj i kojekakve druge boleštine! Koliko je lončić bio tada vrijedan, vidi se i po tome što se podvrgavao krpanju: došao bi majstor koji je na leđima nosio sanduk s alatom i materijalom, pa bi zasjeo na dvorištu i začas stavio na lončić zakovicu, koja je onda lijepo držala i posuda se mogla još dugo koristiti.

            Ti majstori koji popravljaju posuđe (mi smo ih zvali krpiloncija) prorijedili su se baš nekako u doba kad se broj lončića povećao: to je bila druga faza. Sjećam se da su nam u jednom času počeli u školi dijeliti užinu, a uz nju je išao napitak načinjen od mlijeka u prahu, pa smo zato morali nositi i posude iz kojih ćemo piti. Te posude bile su, dakako, lončići: bili su privezani za torbu, i tako smo cijelim putem do škole zveckali i čangrljali, a na povratku su oko nas letjele muhe, jer nismo dobro isprali lončiće nakon upotrebe. A sve je to bilo jasan znak da živimo znatno bolje nego prije, jer sad je svatko imao svoj lončić, a nismo više morali piti iz zajedničkoga. Sad su se lončići mogli i pomiješati, pa smo zato pazili na njih. Osjećali smo da napredujemo.

            A taj nas je napredak onda pomalo doveo do treće faze, u kojoj su lončići počeli nestajati. Jer, s vremenom su porculanske i keramičke šalice postale jeftinije i dostupnije, pa se više nije pilo iz lončića. Mogli smo kupiti i džezvu, umjesto da kavu kuhamo u lončiću. Došle su i praktične posudice za kuhanje čaja i za pripremanje jaja utvrdo, došlo je posuđe od inoks-čelika koje je praktički nepoderivo. A da i ne govorim što je sve učinila plastika, pa teflon i druga mnogobrojna moderna čuda.

            A kao što se mijenjalo posuđe, tako se mijenjalo i ono što smo u njemu pripremali. Samci više nisu klopali juhu od pilećih krila, pa im nije trebao ni lončić da je u njemu kuhaju. Djeca više nisu u školi dobivala mlijeko, pa im nisu trebali ni lončići da ga iz njih piju. Došla su druga jela i drugi recepti, i tako su onda lončići neopazice nestali. A mi kao da smo jedva dočekali da ih se riješimo: lončići su nam se nekako vezali uz pojam oskudice, pa nam nije bilo žao rastati se od njih.

            A nisam posve siguran da smo bili u pravu. Jer, još i sad dvojim kako treba interpretirati evoluciju što su je prošli lončići, a i mi skupa s njima. Je li to bio progres, ili možda dekadencija? Jer, gledajte kamo nas je sve to dovelo: danas više ne samo da nam ne trebaju lončići, nego jedva da nam treba i posuđe kao takvo: naručujemo smrznuta jela u plastičnim kontejnerima, a onda ih zagrijavamo u mikrovalnoj pećnici. Meni to baš i ne izgleda kao neki spektakularan napredak. Ili sam ja tu nešto pobrkao lončiće?

(Pavao Pavličić , iz rukopisa “Ropotarnica”)

44+