Ljubav i jubav

Kad dođe jesen, susreću se u fakultetskim klupama brucošice s juga i brucoši sa sjevera, zgodni momci iz Zadra i Šibenika s lijepim djevojkama iz Požege i Virovitice. Gledaju se sa zanimanjem, ali pomalo i oklijevaju, jer ne znaju kako treba postupiti: je li procedura udvaranja ista u Dalmaciji i u Srijemu, u Međimurju i u Istri? A onda, koliko je podudarno shvaćanje ljubavi u tim tako različitim regijama?

Tako se studenti u praksi susreću s nekim važnim životnim pitanjima. A pri tome otkrivaju da im stereotipi neće pomoći: ako u svojim udvaračkim akcijama pođu od pretpostavke da su južnjaci zaljubljivi i vatreni, a sjevernjaci mirni i distancirani, brzo će lupiti glavom o zid, jer sve u zbilji izgleda drugačije nego što su se nadali.

     A tek se rijetki među njima sjete da zavire na ono područje na kojem je ljubav silno važna tema i gdje su i kondenzirana mnoga iskustva o njoj. To je područje narodna pjesma. Ona otkriva da razlika u shvaćanju ljubavi između sjevera i juga doista postoji, ali pokazuje i u čemu se ona sastoji. Eto, ima u Dalmaciji pjesma koja kaže:

         Sinoć san ti u majke bija,

         faculet san ostavija.

         Draga dušo, a ti ga peri

         u sapunu, ladnoj vodi.

     Pjesma počiva na ustaljenom običaju: momak bi ostavio maramicu u djevojčinoj kući, a ako bi djevojka tu maramicu oprala i objesila da se suši, to bi značilo da pristaje na udvaranje.

     U drugu ruku, postoji u Slavoniji pjesma – ni bolja ni gora od tolikih drugih – koja kaže:

         Diko moja, milo lane,

         ukrast ću te ja od nane.

     Stihovi su reprezentativni zato što se u tamošnjim pjesmama ljubav predstavlja kao nešto što se provodi potajno, a uvijek u sebi sadrži i nešto prkosa u odnosu na autoritete, osobito roditeljske.

     Važne su, osim toga, i okolnosti u kojima se takve pjesme pjevaju, jer i one mnogo otkrivaju o shvaćanju ljubavi u pojedinoj regiji.

     Ona pjesma o faculetu pjeva se u Dalmaciji obično tako da se ide u serenadu: momak okupi prijatelje, pa skupa odu djevojci pod prozor i pjevaju skladno i tiho, dok djevojka sluša iza škura, a majka pazi da ona ne bi te škure i otvorila. Što se pak tiče sadržaja pjesme, on obično opisuje ljepotu drage ili govori o situacijama poput one s maramicom.

     Onakve pjesme kakva je ona slavonska o potencijalnoj krađi voljene djevojke ne pjevaju se tiho i u mraku, nego glasno i javno, obično na prelu ili čijalu, a još najčešće birtiji. Sadržaj pjesme je takav da se u njemu opisuju neobuzdani osjećaji lirskoga subjekta, pa se čak opisuje i samo to njegovo lumpanje u krčmi.

     A iz toga se već naslućuje u kojem smjeru treba tražiti glavne razlike između sjevernjačkoga i južnjačkog shvaćanja ljubavi. Te su razlike i zanimljive i slikovite.

     Jer, na jugu se ljubav prikazuje kao pojava organizirana i pripitomljena. Proces udvaranja – kao što nas uči onaj slučaj s faculetom – odvija se po nekim unaprijed poznatim obrascima. A sama ljubav kao pojava ima svoje mjesto u društvu, pa i svoje socijalne ekvivalente: kad se u tim pjesmama draga zove vilom i cesaricom, onda se sugerira da je njezina ljepota usporediva s nečim što u tradiciji već postoji.

     Obratno je na sjeveru. Ondje se ljubav prikazuje kao nešto divlje, destruktivno, kao stanje koje čovjeka nagoni na nasilje, a ako ne to, onda ga svakako nuka da se ne obazire na društvene konvencije. Draga se ne opisuje podrobnije, nego se karakterizira jednom riječju (dika, lola), dok se zaljubljenikovi osjećaji svode na vrlo jednostavne formulacije, tipa: garavušo, kad bi moja bila, moja bi se želja ispunila. Ono što vodi prema tome ispunjenju, međutim, ima u sebi crtu pobune i anarhije.

     Tako ispada da stvari stoje posve obratno nego što stereotipi kažu. A oni kažu da su južnjaci vrući, a sjevernjaci hladni. Narodne pjesme, naprotiv, otkrivaju da su na jugu ljudi u ljubavi pribraniji i razumniji, a da se na sjeveru može govoriti o nemirnoj krvi, naglosti i prijekoj naravi. U toj je sferi na sjeveru vruće, a na jugu hladno.

     Ali, ne treba ni s tim odbacivanjem stereotipa odviše brzati, to će shvatiti i oni brucoši. Jer, stereotipi nisu nastali slučajno, pa su zato, barem djelomično, rezultat nekih dubljih uvida. Ti uvidi pak otkrivaju ono što narodne pjesme žele prikriti i dekonstruiraju ono u što one žele uvjeriti svojega slušatelja.

     Jer, one južnjačke pjesme često koriste uhodane formule (kao što i sama ljubav koristi društvene običaje) zato da bi prikrile burnu tjelesnu strast koja se ispod svega krije. Složit će se sa mnom svatko tko se u toplu jesensku večer, kad više nema turista, neoprezno zaputio u neki od parkova uz more, pa brzo razabrao kako ondje samo smeta, jer po klupama sve ključa od erotske energije. A one sjevernjačke pjesme često prikazuju svoje protagoniste kao strasne i spolno nezasitne zato da bi se ti protagonisti malo hvalisali, dok zapravo vrlo rano okreću leđa postelji za ljubav tanjura i čaše.

     U oba slučaja, dakle, postoji vanjsko i unutarnje, javno i tajno. Zato i jest najbolje kad se to dvoje spoji, pa kad južnjak progovori na sjevernjački način, a sjevernjak na južnjački, jer tek tada govore istinu.  Kao što se i dogodilo onda kad je Ivo Tijardović uglazbio tekst Ivana Kozarca, pa napisao jednu od najljepših ljubavnih pjesama pod naslovom Milovo sam garave i plave.

(Pavao Pavličić, More i voda, Zagreb 2014.)

28+