Letovanić

Malo je književnih tekstova za koje se može točno odrediti kad je došlo do nekakva zaokreta u njihovom javnom statusu. Za ovu je popijevku, međutim, to moguće: ona je postala široko poznata jeseni 1991., kad se Letovanić (upravo kao selo pokraj Kupe) našao na prvoj crti ratnih zbivanja i kad je prilično postradao. Tada se netko sjetio i ove popijevke, te su je različite radio-stanice uzele redovito emitirati, i ona se s vremenom uvrstila među najpoznatije i najomiljenije popularne pjesme.

To je onda utjecalo i na način na koji je razumijevamo, ali o tome bit će više riječi nakon što promotrimo tekst. On glasi:

                        Letovanić, Letovanić, selo pokraj Kupe

                        Letovanić, Letovanić selo pokraj Kup’.

                        U njemu su, u njemu su cure ko jabuke

                        U njemu su, u njemu su, cure ko jabuk’.

                        Berem grožđe, berem grožđe, jagode ostavljam

                        Berem grožđe, berem grožđe, jagode ostav’. 

                        Moj dragane, moj dragane, što me zaboravljaš

                        Moj dragane, moj dragane, što me zaborav’,

                        Tebe draga, tebe  draga neću da ostavljam      

                        Tebe draga, tebe  draga neću da ostav’.

                        Nit ostavljam, nit ostavljam, niti zaboravljam

                        Nit ostavljam, nit ostavljam, niti zaborav’.

                        Letovanić, Letovanić, selo pokraj Kupe

                        Letovanić, Letovanić selo pokraj Kup’.

            Podrijetlo je pjesme, reklo bi se, nesumnjivo narodno, odnosno usmeno. Vidi se to po nekoliko elemenata.

            Prvi među njima, koji smjesta pada u oči, zacijelo je stih. Jer, kad retke u pjesmi očistimo od ponavljanja što ih traži melodija, dobivamo deseterce 4+6, inače vrlo česte u usmenoj poeziji, što epskoj, a što opet lirskoj, osobito u kraćim formama poput bećarca i gange. Ovako to zvuči:

                        Letovanić, selo pokraj Kupe,

                        u njemu su cure ko jabuke.

            Nadalje, kako se i po upravo navedenim stihovima vidi, za pjesmu je karakterističan i nebrižljiv odnos prema rimi: već u prvom distihu imamo umjesto rime asonancu, gdje se podudaranje u samoglasnicima uzima kao dovoljan razlog da se veza dviju riječi shvati kao srok. A to je karakteristično za usmenu poeziju, pa i za pučku.

            Ali, nije to sve, nego ima i sadržajnih elemenata koji upućuju na usmeno podrijetlo pjesme: u narodnoj je lirici – osobito pjevanoj – uobičajeno da se zbirno govori o osobinama stanovnika nekoga mjesta, kao što se i ovdje govori o djevojkama iz Letovanića. Isto je tako uobičajeno da se – radi rime, ili iz kojega drugog razloga – povezuju motivi među kojima nema nikakva stvarnog dodira, kao što je ovdje slučaj s motivom branja voća i motivom sumnje u čvrstinu ljubavne veze: branje grožđa i jagoda samo se uvjetno i uz dosta napora može povezati s djevojčinom sumnjom da je dragi zanemaruje. A takav je postupak čest u mnogim pjesmama, među kojima je valjda najznamenitiji primjer koji kaže U gori raste zelen bor,/ a tebe nema, dragi moj. Napokon, iz usmene poezije – i to pretežito pjevane – potječe i dijaloški karakter većega dijela pjesme. Nakon uvodnih stihova o ljepoti letovanićkih djevojaka, prelazi se na razgovor djevojke i mladića, pri čemu ona pita, a on odgovara (nastojeći suzbiti njezinu sumnju), da bi se opet sve vratilo na početne stihove o Letovaniću i njegovim stanovnicama.

            Kao što se vidi, nema tu nikakve drame: i pitanje i odgovor prilično su očekivani, a jasno se vidi da je glavni cilj pjesme da kaže nešto o djevojkama u Letovaniću, pri čemu onda ona koja postavlja pitanje dragome možda jest, a možda i nije jedna od njih. Reklo bi se zbog toga da bi idealan izvedbeni kontekst pjesme bilo njezino pjevanje uz rad: to se vidi po tome što u njoj ima mnogo ponavljanja, ne samo pojedinih riječi, nego i cijelih rečenica, dok u nekim verzijama postoje još i dodatni stihovi koji i nemaju druge svrhe nego da produže pjesmu i učine dugotrajnijom njezinu izvedbu. U tim se dodatnim stihovima, naime, nakon djevojčina pitanja kaže:

                        Šajda, rajda, oči plave, što me zaboravljaš,

a nešto se slično događa i nakon mladićeva odgovora. Idealna publika takve pjesme pak zacijelo su oni koji njezin tekst već otprije poznaju, pa možda – ako se doista radi o kolektivnoj izvedbi uz rad – mogu i sami zapjevati, i u tome naći pravo estetsko zadovoljstvo. 

            Ono, međutim, što je kod urbanih slušatelja – koji su se s pjesmom prvi put susreli ranih devedesetih godina –  izazvalo najveće iznenađenje, a onda probudilo i simpatiju, zacijelo je kraćenje dočetnog sloga na kraju parnih stihova (selo pokraj Kup’, što me zaborav’). Premda takav postupak inače nije nepoznat u pjevanoj usmenoj poeziji, novim slušateljima bio je on zabavan prije svega zato što za njega nije bilo pravih razloga, ni metričkih ni glazbenih. Izostavlja se, naime, nenaglašeni slog, koji bi se isto tako mogao i izgovoriti, a da ne dođe ni do kakva poremećaja u ritmu. Tako se onda stječe dojam kako pjevači zamuknu prije nego što su uspjeli otpjevati stih do kraja, i to zato što im je ponestalo daha. A to je, dakako, malo vjerojatno, pa se ne može izbjeći zaključak kako se radi o poigravanju ritmičkim i glazbenim elementima pjesme, o poigravanju na koje je umjetnička pjesma – govorena i pjevana – davno zaboravila. 

            Taj je postupak onda postao nekom vrstom zaštitnoga znaka ove pjesme i zbog toga je ona ostala popularna i onda kad Letovanić više nije bio u opasnosti i kad se mogao vratiti u svoj prijašnji status lijepoga, ali pomalo anonimnog sela. Pjesma se svidjela novim slušateljima zbog svojega veselog ritma, zbog pjesničkih postupaka koje smo do sada spominjali, a i zbog toga što se doimala kao nekakvo osvježenje i inovacija. To je valjda i razlog što je popijevka – koja je prije postojala samo u specijaliziranim verzijama koje gotovo da bismo mogli smatrati etnografskima – sad snimljena u više obrada, u izvedbi različitih vokalista i na razne načine ritmizirana.

            A to znači da se promijenio i njezin status. Ne samo da je izašla iz anonimnosti i postala poznatom, nego je i prestala biti usmena narodna pjesma, a postala je dio popularne kulture koja se širi preko elektroničkih medija i živi po drugačijim pravilima nego narodna popijevka. Ili, da se kaže uz pomoć usporedbe: davno su već džezisti snimili međimursku Vehni, vehni, fijolica u svome aranžmanu, sinkopirajući, i ta popijevka gotovo da je postala nekom vrstom džez-standarda, dok je njezin tekst – zajedno s podrijetlom – prestao biti važan. Tako je nekako i pjesma o tome da su u Letovaniću cure odreda lijepe prešla – ili gotovo prešla – u sferu zabavne glazbe, a svakako se uvrstila među popularne pjesme. Ne znam kako na takav razvoj situacije gledaju u Letovaniću, ali sumnjam da im je zbog njega krivo.

(Pavao Pavličić, rukopis  „Pohvala pučkoj pjesmi“)

10+