Lepe ti je Zagorje zelene

Ima pjesama s kojima smo se toliko srodili da više nismo ni kadri upitati se o njihovu sadržaju i smislu. Kao što se ne pitamo zašto navečer jedni drugima želimo baš laku noć, a ne dobru noć, mirnu noć, ili što slično, tako se ni kod tih pjesama ne pitamo kako su nastale, koga treba zamisliti kao njihova kazivača i što nam poručuju. Toliko smo ih puta čuli – pa i otpjevali – da ih više ne možemo objektivno promotriti kao što ne možemo objektivno promotriti ni sebe. Kad se izostave sva ponavljanja što ih zahtijeva melodija, tekst glasi:

                        Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene,

                        Vesele je vu njem vsaki dan.

                        Još je lepše, još je lepše otkad po goricaj

                        jake fučka črni ajzliban.

                        Sira, putra, vrhnja, mleka, jajec i krumpira

                        vse to moreš lehko prodat sad.

                        Čim se sedneš, čim se sedneš, več mašina tira

                        Pak te pela v beli Zagreb grad.

                        Beži Jankec, beži, Jankec, cug ti bu pobegel

                        ne buš videl beli Zagreb grad.

                        Naj pobegne, naj pobegne, karta mi je v žepu,

                        pak bum videl beli Zagreb grad. 

            Kad se pjesma prelomi ovako kako sam to ovdje učinio – a sličan postupak nalazim i ponegdje na internetu – onda se vidi najmanje dvoje. Prvo, da je metrička podloga – koliko god prešućena, pa donekle i zaboravljena – zapravo usmeni deseterac 4+6: Beži, Jankec, cug ti bu pobegel isto je što i Vino pije Kraljeviću Marko, a Kraljević Marko ni u Zagorju, gdje se pjesma tobože zbiva, nipošto nije nepoznat. Drugo, vidi se također da je pjesmu sastavio autor koji ima nekoga iskustva s umjetničkom, ili u najmanju ruku s tiskanom poezijom, jer se u drugoj strofi ostvaruje rima abab  koja je pak izvornoj usmenoj pjesmi praktički nepoznata. To zapažanje trebalo bi zadržati na umu do trenutka kad se počnemo baviti sadržajem i društvenim položajem pjesme. Prije toga, međutim, potrebno je još jednom promotriti njezin tekst.

            Ponekome će se možda učiniti da taj tekst – kako je ovdje naveden – nije u potpunom skladu s onom verzijom koju pamtimo iz popularnih izvedaba (a njih ima uistinu mnogo, i to u praktički svim ritmovima i aranžmanima). Često se, naime, nakon onoga Lepe ti je Zagorje zalene čuje Još je lepši beli Zagreb grad. No, kad se bolje pogleda, to je apsurdno već i samo po sebi (jer kakva smisla uopće ima, i to na početku pjesme, uspoređivati Zagorje i Zagreb), a pogotovo je nefunkcionalno u kontekstu pjesme. Pjesma, naime, govori iz perspektive Zagorja, iz kojega se putuje u Zagreb, i to po sasvim određenom poslu, radi prodaje poljoprivrednih proizvoda, pa je tako onda i logično što se Zagreb kao pojam pojavljuje istom u drugom dijelu pjesme, i to kao cilj putovanja. To je i razlog što se u mnogim verzijama nikako i ne pojavljuje onaj motiv lakše prodaje sira i vrhnja, najvjerojatnije zato što je perspektiva zagorskih poljoprivrednika – onda kad je popijevka postala općenarodno dobro – nekako izmakla iz vida, ali je time tekst tobože postao univerzalniji, to jest prikladan da ga pjevaju i druge društvene skupine. Isto je tako ponetko možda navikao da poslije Čim se sedneš dođe Već mašina fučka, ali vjerujem da i to iskrivljuje izvorni tekst. Ne samo zato što se tako kvari rima na riječ krumpira, nego pogotovo zato što se fućkanje javilo već u prvoj strofi, pa ga ovdje nema smisla ponovno spominjati. A ako koga zbunjuje riječ tira, može ondje staviti svira, premda ni to nije mnogo bolje od fučka.

            Da bi tekst morao glasiti upravo ovako kako sam ga ovdje naveo, vidi se i po rimama, jer u ovoj verziji sve se dobro uklapa, a u verziji Još je lepši beli Zagreb grad ne uklapa se ništa s ničim. Ali, ovako je bolje i s obzirom na postupnost izlaganja u pjesmi, jer priča – kao što je već rečeno – započinje u Zagorju a cilj joj je Zagreb, dok se sve govori – ili se hini da se govori – iz perspektive i u ime Zagoraca koji iz okoline dolaze u glavni grad radi trgovine.

            Sad je trenutak da se i izravno kaže kakav bi mogao biti društveni kontekst pjesme, iz čega će onda biti jasnije i sve ostalo. Dobro bi bilo najprije naznačiti moguću dataciju teksta: s obzirom na to da je željeznica stigla u naše krajeve u šezdesetim godinama XIX. stoljeća, povezujući Zidani most sa Zagrebom i Siskom, onda bi črni ajzliban u Zagorju trebalo smjestiti koje desetljeće kasnije, dakle, pred kraj XIX. stoljeća. Jasno se vidi da se u pjesmi željeznica tretira kao zanimljiva novotarija koja je oduševila stanovnike Zagorja i išla im naruku u ekonomskom smislu. Zato se i kaže: Zagorje je lijepo, a još je ljepše otkako kroz njega prolazi vlak. Vlak je praktičan jer omogućuje da se poljoprivredni proizvodi lakše dopreme na zagrebačku tržnicu, pa tako ima i te kakva smisla kad se kaže se to moreš lehko prodat sad, pri čemu se misli: otkako postoji željeznica, a prije to nije bilo moguće. Pjesma, je, ukratko, morala nastati u vrijeme kad se željeznica pojavila i kad je donijela znatne promjene u odnosu između Zagreba i njegove okolice, odnosno njegova agrarnog zaleđa.

            A kad to znamo, onda nam je nešto jasnija i kazivačeva perspektiva. Taj kazivač je stanovnik Zagorja, poljoprivredni proizvođač, koji je s dolaskom željeznice dobio nešto ekonomskoga vjetra u leđa, te je tu činjenicu odlučio proslaviti u pjesmi. Zato pjesma i započinje u Zagorju, a Zagreb je njezin cilj, ali se on u tekstu pjesme zapravo ne vidi. Odnos grada i njegove okolice promatra se iz perspektive te okolice, a ne – kao u mnogim drugim pjesmama – iz perspektive Zagrepčana koji u okolicu odlaze na izlet.

            Ipak, ne bi se reklo da je pjesma u zagrebačkoj okolici doista i nastala, niti da je njezin autor – autori – doista ratar iz Zagorja. Upravo obratno, vjerujem se da se tu gradski čovjek kostimira u seljaka, i to baš seljaka kojemu je željeznica donijela znatne prednosti; taj prerušeni građanin u seljakovo ime kazuje ono što se u pjesmi govori. Vidi se to po stilu i po stihu, a i po onom zrnu ironije koje se javlja u konstataciji o tome da se sad lako mogu prodati poljoprivredi proizvodi (a to vjerojatno znači da su i skuplji). Ali, najviše se to vidi po kraju pjesme, gdje autor nije mogao odoljeti a da se malo ne našali sa Zagorcima koji su – očito – s mnogo entuzijazma dočekali črni ajzliban. Tu se, naime, pojavljuje nekakav Jankec koji vjeruje da mu vlak ne može pobjeći zbog same činjenice da je kupio kartu. Doduše, njegova logika nije ni sasvim kriva: ako mu pobjegne jedan vlak, doći će drugi, a karta će i za njega vrijediti. Ali, ta se logika ovdje zanemaruje: očito se hoće reći kako su Zagorci toliko impresionirani pravilima koja vladaju na željeznici, da su im spremni pripisati i nadnaravne moći.

            Tako u pjesmi imamo sve što je potrebno: životnu i društvenu situaciju koja je sama po sebi zanimljiva, inovativnu perspektivu (jer nitko prije nije pjevao iz perspektive filarki na zagrebačkom placu) i prikladnu količinu humora. Kad se sve to još poveže s poskočnom melodijom koja se lako pamti, jasno je da je pjesmi bilo suđeno da postane hit. I to takav da nam je sve u vezi s njom danas jasno i prirodno kao pozdrav laku noć.

(Pavao Pavličić iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

11+