LEON POKAZUJE KOLIKO JE LUKAV, ILI: ČETVRTAK

Luzerica Tinka voli rečenicu Dan za pamćenje. Upotrebljava je najčešće kad dobije trojku iz matematike, ili fizike. Dan za pamćenje za nju znači, ovoga, sretan dan. Kad bih ja dobio trojku iz matematike i to bi za nju bio dan za pamćenje. Bio bi, priznajem, i za mene. Samo na onu drugu, ovoga, stranu brojevnog pravca. Dan možemo pamtiti i po nečemu što nam se dobro dogodilo, ali i po nečemu što je bilo jako, jako loše. E, ovaj četvrtak je bio baš dan za pamćenje. Red užasno dobrog, red užasno užasnog. Boli glava.

Nakon noćnog pljuska, osvanulo je vedro jutro.

Ujutro sam bio na misi. Držao sam se Branka koji kuži, ovoga, kad se treba ustati a kad sjesti. Poslije smo nas četvorica iz sobe otišli u kuhinju. Oprostio sam im pastu za zube. Onako iz srca. Do kraja iskreno.

Kuhinja je mirisala na vanili-šećer. Po don Božinom rasporedu to smo jutro bili zaduženi za pomoć u kuhinji. Osječani su rezali kruh, a Branko i ja kriške premazivali paštetom. Išlo mi je bolje nego što sam i u snu mogao pomisliti. Kuharica, profesorica i spisateljica bavile su se fritulama.

Profesorica mi nije spomenula jučerašnji incident s mamom. Nakon doručka postrojila nas je u samostanskom dvorištu i dala upute za odlazak na Tijat. Izgledalo je kao da smo na satu tjelesnog. Rekla nam je da don Božina brodica ne može primiti, ovoga, više od deset osoba. Ako nas ima dvadeset i šestero, znači da idemo dva puta. Podigao sam ruku i nakon što mi se obratila imenom rekao da bismo onda trebali ići, ovoga, tri puta. Nasmiješila se. Znao sam da mogu nastaviti dalje. Objasnio sam da bismo mogli dva puta kad bi nas bilo dvadeset i četvero, jer se zaokružuje prema dolje, ali ako je iznad polovice, onda je, ovoga, prema gore. Računa se da nas je tridesetero. Moj matematički zanos prekinuo je don Božo. Rekao je da svi izgledamo kao vrapci i da nas po kilaži ustvari ima trinaestero. Vidio sam da je curicama zbog toga drago. A ni profesorica nije imala primjedbi. Pilićka još manje.

More je bilo mirno. Brodici je trebalo desetak minuta do otočića. Naša soba stigla je do Tijata u drugoj turi. Profesorica je otišla s prvom ekipom, a Sanja je bila u našoj. Vidio sam da je problijedjela. Branko mi je šapnuo kako je, ovoga, siguran da ona ne zna plivati. Sigurno nije bio u pravu. Bojala se za fritule. Grčevito je držala plavu metalnu zdjelu.

Prvi sam iz brodice iskočio ja. Stao sam i pričekao spisateljicu. Ispio sam nekoliko gutljaja vode iz boce koju sam ponio u ruksaku. Bila je pretopla i bljutava. Sanja mi je pružila zdjelu.

– Samo da zavežem kosu – rekla je.

Ponudio sam se da ja nosim zdjelu do križa.

Uspon i nije bio tako blag. Križ se neprestano, ovoga, udaljavao. Boli glava. Negdje na pola puta, fritule sam predao Branku. Morao sam se iz sasvim prizemnih razloga udaljiti od ekipe i potražiti sigurno nevidljivo mjesto. Nisam ujutro smio u sebe uliti toliko čaja. Popio sam šalicu iz programa za doručak, a onda i jednu koju je profesorica specijalno pripremila za mene. Od maslinovog lišća.  I još sad ta topla voda. Odvratno.

Zaklonio sam se iza bora, udaljenog pedesetak metara od glavnog puteljka. I učinio, ovoga, ono što sam morao. Ubrzo sam čuo svoje ime. Prepoznao sam Pilićkin glas. Odazvao sam se i požurio kako bih što brže sustigao ekipu. Neoprezno sam se spotaknuo na kamen koji je virio iz zemlje. I pao. Da sam imao tenisice, to se ne bi dogodilo. Profesorice je savjetovala da uzmemo čvrstu obuću. I imala je, ovoga, pravo. Ali, obuo sam plastične papuče jer smo išli brodicom. Nisam želio da mi morska sol nagrize nove starke. Koljeno sam sasvim malo raskrvario. Pogled sam usmjerio prema krivcu. Kamenu. Vidio sam na njemu nekoliko linija. Podsjećalo me na nekakav geometrijski znak; valjak, ili možda na ljudsku nogu. Bilo je lako zaključiti, ovoga, da se linije nastavljaju i na onom dijelu koji je ostao ispod zemlje. A onda se opet otokom prolomilo moje ime. Morao sam stvarno požuriti. Ekipu sam sustigao tek na vrhu. Molili su Očenaš i gledali prema zdjeli s fritulama. Srećom što je ona stajala u smjeru križa. Svi su samo čekali da don Božo posveti slasticu i da dobiju, ovoga, ono što im je obećano. Fritule. Na blagoslov su već svi bili i zaboravili. Boli glava.

Fritule su stvarno bile odlične. Pogotovo kad ih jedeš i gledaš more, čamce, obližnje otoke. Koljeno me peklo. Profesorica je na otok ponijela prvu pomoć. Pošpricala mi je ranu nekim sprejem i stavila zavoj. Vrtio sam nacrt svoje buduće priče. Misli su mi bježale. Pred oči mi je, ovoga, iskakao kamen na kojem sam zaradio ranu. Golicalo me što je na njemu nacrtano. Možda i nije ništa. Linije su bile zaobljene, povučene nekim čavlom, ne znam čime. Dvije. Završavale su kvadratom. Ispod je bio, ovoga, taj valjak. Nije bilo više načina da to provjerim. 

Zaboravi, naredio sam samom sebi.

Netko se isto tako spotaknuo i ljutito iscrtao čavlom to što sam vidio. Da se osveti kamenu. Onako u bijesu. Možda majstori koji su prije nekoliko godina podizali, ovoga, križ na vrhu otoka.

Nekoliko minuta prije nego što je dan znak za povratak, nazvala je mama. Nalazila se u nekom bučnom prostoru. Nisam pitao gdje je. Sigurno u radijskom kafiću u kojem je dopušteno pušenje. Bila je dobre volje. Ni ona nije spominjala jučerašnji događaj. Zanimalo ju je jesmo li gore s profesoricom i svećenikom, kako se ponašaju dečki iz sobe prema meni, jesu li fritule, ovoga, bile premasne i jesam li počeo pisati priču. Zamalo sam joj priznao kako su mi se pojavile neke nove ideje. Na vrijeme sam odustao. Mama bi odmah krenula u detaljna ispitivanja. Boli glava. Navukla bi me i da priznam ozljedu. A ona će do nedjelje ionako biti prošlo svršeno vrijeme.

Pri povratku, spisateljica nam je savjetovala da dobro gledamo oko sebe, jer i da nam i najmanja sitnica može, ovoga, postati dobar motiv za priču.

Tad mi je nešto kliknulo. Ipak moram, ovoga, iskoristiti taj kamen u priči. Međutim, nemam dovoljno informacija. Odlučio sam u trenutku stišati svoj mobitel i propustiti sve izletnike ispred sebe. Mobitel sam odložio malo dalje od puteljka. Stavio sam ga uz jedan grm s kojeg će na aparat uskoro početi padati sjena. Bio sam uvjeren da toga dana poslije nas više nitko neće dolaziti na otočić. A ako i dođe, zvuk je stišan i neće čuti. U najgorem slučaju, razmišljao sam, čak da netko i nađe moj mobitel, neće ga, ovoga, pokupiti. Ne radi se o nekom baš zanimljivom modelu. Zaostaje nekoliko generacija za svojim potomcima. Boli glava. Da ga i pokupi, starci se neće ljutiti. Ionako će tata uskoro dobiti novi uređaj pa će meni dati svoj stari. Kao i uvijek do sada. Svake dvije godine.

Sve sam lijepo isplanirao. Moji dečki i ja bili smo i ponovno u drugoj ekipi. Kad smo se približavali don Božinom vezu u Prvić Luci, uzviknuo sam: Joj, Bože moj, gdje je moj mobitel?

Mislio sam pri tome na Boga, onoga gore, a ne na trenutnog mornara.

– Da ti nije ostao na otoku? – zabrinuto me upitao Branko.

– Negdje mi je sigurno ispao, o Bože moj –  nastavio sam cviliti. 

Zamislio sam da očekujem rezultate testa iz gramatike materinjskog jezika.  Jako sam dobro postupio što sam zazivao Boga. Don Božo je, i da ga ne pitam, rekao: Čim iskrcamo ostale, nek idu na ručak, nas dvojica se vraćamo. Samo se koncentriraj i razmisli kad si ga i gdje posljednji put imao.

– Mogu li s Vama? – upitao je Branko.

Osječani su srećom bili zaokupljeni slikanjem tamnoplave jahte čiji se skiper, ovoga,  nikako nije uspijevao zarotirati prema vezu.

Don Božo, Branko i ja stigli smo do otočića puno brže nego u obje vožnje do sada. Pri većoj brzini motor je pravio buku i nismo uopće mogli razgovarati. I bolje. Profesorica nas je zamolila da požurimo. Sigurno se plašila da će moja mama, ovoga, opet nazvati.

Ispod  brodske klupe ugledao sam željeznu šipku. Ne znam čemu je inače služila. Znao sam za što bi poslužila meni.

Čim smo pristali, upitao sam don Božu mogu li je ponijeti sa sobom. Odmah sam i rekao da bi njome razmicao grane jer se bojim zmija. Nije mu bilo baš jasno o kojim granama govorim. Vidio sam mu to po faci. Dopustio mi je i rekao: Branko i ja ćemo prema gore, stazom, a ti, Leone, idi na mjesta po kojima si šetuckao.

Jess, pomislio sam. Znači, oni me nisu vidjeli dok sam razgovarao s mamom. Dakle, mogu otići do kamena. I tamo se, ovoga, malo zadržati.

Tako je i bilo. Na pola puta skrenuo sam lijevo. Prešao sam pedesetak metara i ugledao kamen. Sagnuo sam se. I šipkom počeo odmicati zemlju uz njega. Išlo je lakše nego što sam se nadao. Zemlja je bila još vlažna. Boli glava. Kamen je s jednom trećinom svoje površine bio vani, a dvjema u zemlji. Obujam mu je bio gotovo isti kao i obujam moje boce u ruksaku.

U njoj je još bilo vode. Polio sam je po kamenu. Nije bilo dvojbe. Na kamenu je bio poznati crtež. Ono što sam prvi put vidio nisu bile dvije linije završene kvadratom. Bila je to ruka. Ispod crteža pisalo je: Faustus V. MDLVIII. Nisam klasičar, ali ovo sam razumio.Tisuću petsto pedeset i osma.

Tresle su mi se, ovoga, i noge i  ruke. Grlo mi se sušilo. Kamen sam spustio u ruksak. Plastičnu bocu sam ostavio na mjestu na kojem je do tada bio kamen. Ekološka svijest mi je u tom trenutku, ovoga, zakržljala. Boca će istrunuti za onoliko godina koliko je prošlo od nastanka crteža do danas. Boli glava. To ću zatajiti svom najboljem frendu iz razreda.

Kamen je bio težak, ali ipak nije bio teži od moje školske torbe. Iako mu je obujam gotovo isti kao obujam boce, masa se bitno, ovoga, razlikovala.

Ruksak sam teškom mukom stavio na leđa. Pazio sam da se ne pogurim. Onda sam se vratio prema glavnom puteljku, došao do svog mobitela i podigao ga. Iz čučnja. Nisam se smio sagnuti kao obično. Mobitel je bio vruć. Nepropuštenih poziva, ovoga, nije bilo. Jesss. Nazvao sam Branka i obavijestio ga da je izgubljeno pronađeno.

Pričekao sam ih da se spuste i krenuli smo prema brodici. U povratku smo ponovno šutjeli. Tamnoplava jahta bila je usidrena dvjestotinjak metara od obale. Skiper je, ovoga, ipak nije znao uparkirati bočno uz mol.

– Je li ti dobro? – upitao me don Božo kad smo izlazili iz brodice.

– Hvala, sve je u redu – odgovorio sam mu – To je malo od sunca, nisam ponio kapu, objasnio sam svoje teturanje.

Kamen me zanosio. Nisam don Boži smio reći istinu. A ionako će, ovoga, uskoro saznati. Kad za to, kao što bi rekla bakuta, dođe prilika.

Ruksak sam stavio pod krevet i s Brankom otišao na ručak. Bili smo sami u blagovaonici. Uspio sam jezik ostaviti među zubima.

– Hoćeš li na kupanje popodne, do radionica – upitao me.

– Neću, otići ću u sobu i pisati priču – odgovorio sam mu.

– Bolje da si i ti upisao govorništvo. Postave ti neku tezu, kažeš rečenicu za i rečenicu protiv, odlučiš se, i gotovo – brbljao je Branko punih usta.

– Nemam baš dobra iskustva s tim debatama i govorništvom – rekao sam mu.

Srećom, nisu ga zanimali razlozi.

Pogledao sam s prozora naše sobe i vidio da su sva trojica cimera na kupanju. Povukao sam ruksak ispod kreveta i izvadio kamen. Snimio sam ga, ovoga, mobitelom, zumirao crtež,  potpis i godinu zabilježenu rimskim brojkama. I poslao tati. Nazvao me isti čas. Glas mu je drhtao: Ako je to ono, što sam pomislio, ako je to…sine moj. Nikome ništa ne govori. Vidimo se uskoro.

Istina, njemu je to uskoro. Za tri dana i koji sat bit ću u Zagrebu. Ruksak s kamenom ponovno sam gurnuo pod krevet. Tata mi nije rekao da li da kamen ponesem u Zagreb. Boli glava.

Priču sam napisao za manje od pola sata. Nisam upotrijebio baš ništa iz onog nacrta kojim je spisateljica bila jako zadovoljna. Nova je tematizirala dječaka koji je, ovoga, na Tijatu pronašao kamen s Vrančićevim nacrtom Homo volansa. Kamen je u priči imao magične moći. Ponašao se kao google. Postaviš mu neko pitanje, dodirneš crtež i čuješ odgovor. Boli glava.  Želio sam se, ovoga, prilagoditi književnoj modi i napisati nešto što se ne bi svidjelo Tinki. Jesss. Ona za razliku od drugih djevojčica mrzi fantastiku.

Voditeljica se prvo malo začudila, a nakon toga je priznala da joj se priča, ovoga, jako sviđa. Puno više nego prvi nacrt. Oduševila se motivom pronalaženja kamena. Djelovao joj je, ovoga, jako realistično. Hvalila je spoj, kako se izrazila, dvaju različitih žanrova. Svi polaznici čitali su svoje radove. Voditeljica je svima sugerirala što bi trebali još doraditi. Sutra ćemo još glancati rečenice. O najboljoj će odlučivati povjerenstvo. Povjerenstvo će činiti spisateljica, profesorica i najčitatelj ili najčitateljica vodičke knjižnice. Nagrađeni autor dobit će diplomu. Priču će čitati na završnoj priredbi. Želio sam pobijediti. No, ako i ne bude tako, moram priznati da sam zahvalan mami što me prisilila, ovoga, na ovu avanturu. Možda sam na tragu velikog otkrića. Iako moj kamen ne govori. Boli glava.

Nakon radionice ponovno sam otišao u svoju sobu. Želio sam, ovoga, provjeriti je li ruksak na istom mjestu. U jednom trenutku čuo sam mamin glas. Pomislio sam kako u Memorijalnom centru slušaju Hrvatski radio. Prišao sam prozoru. Namjeravao sam ga jače otvoriti da bih, ovoga, bolje razumio što ona čita. Međutim, imao sam što i čuti, ali još više vidjeti. Na ulazu u samostansku zgradu stajali su moji roditelji. U don Božinu društvu. Ni manje, ni više. Sad mi je jasno zbog čega je tata, ovoga, rekao da se vidimo uskoro.

– Stigli smo brodom u dva, ali dok smo se smjestili, odmorili – govorila je mama.

 Sklonio sam glavu s prozora.

Mama je stvarno govorila kao da pred sobom ima tekst. Nisu se namjeravali danas ni pojavljivati, došli su na Prvić da budu blizu, jer se ona nakon onog jučerašnjeg incidenta nije  mogla umiriti, imaju samo mene i to je razumljivo, onda je muž najedanput navalio da ipak dođu do samostana jer ne može dočekati da sina vidi sutra. Sve je to izrecitirala s pravilnim naglaskom, s točkama i zarezima.

– Mislim da je Leon gore, prva soba lijevo na katu – rekao im je don Božo.

Brzo sam legao u krevet i pokrio se plahtom do vrata. Pravio sam se da spavam. Mama je povjerovala.

– Pusti ga, spava. Iscrpio ga izlet, zlato mamino – rekla je mama tiho.

– Dobro – odgovorio je tata još tiše. Pričekaj me dolje, ja ću do toaleta, vidio sam ga tu na katu – uzvratio joj je.

Čuo sam je kako silazi drvenim stubama. Znao sam da tata mulja i da će se isti čas vratiti. Bio sam u pravu.

Otvorio je vrata sobe nakon tri sekunde. Prišao mom krevetu i izgovorio:

– Stari, pokazuj to.

Skočio sam iz kreveta, kleknuo i izvukao ruksak. Tata je izvadio kamen.

– To je sigurno to. To je ludilo. Dobro gurni da netko ne vidi. A sad mi više do sutra ne postojimo. Tu smo malo dalje, kod kapelice, na onoj strani prema Zlarinu. Nećemo te smetati.

Izašao je iz sobe.

-E, koja smo mi obitelj – pomislio sam.                                     

Oni muljaju baki, ja muljam svećeniku, tata mulja mami. Samo je bakuta u redu. Ona uvijek govori istinu i ništa ni pred kim ne taji.

Plašio sam se samo da bi mama mogla pronaći gospođu Evicu i da bi joj uživo mogla ponoviti sve ono što je jadna gospođa već čula. Zbog toga sam tati poslao poruku i zamolio ga, ovoga, da je u tome spriječi. Odgovorio mi je da se ne brinem i da će se oni pojaviti tek prekosutra na završnoj svečanosti. Nije mi zbog toga baš bilo drago. Ipak sam mu poslao smajlić. Priredba je ionako otvorena za javnost, plakati su već, ovoga, osvanuli na vratima, na Memorijanom centru i na hotelu. Doći će sigurno, ovoga, i neki drugi ljudi. 

Večer je bila dosadna. Cure su pričale o svojim tinejdžerskim idolima, a dečki o nogometnim transferima. Napustio sam ekipu oko deset i nazvao bakutu. Sve sam joj ispričao.  Kao i obično. Obećao sam joj da ću ujutro, ovoga, otići na misu i pomoliti se svetom Antunu. Molitvenici stoje na klupama i molitvu ću pročitati u sebi. Zašto moram razgovarati baš s njim, nisam znao. Bakuta kuži za što je koji svetac specijaliziran. Samo da bude oprezna u razgovoru sa svojim sinom. Bojim se da se, ovoga, ne iznervira i otkrije mu da zna da je na Prviću. Ima i većih problema od vezanja tenisica. Boli glava.

14+