Lavor

Nedavno sam, u potrazi za nekakvim podatkom, listao novine iz ranih šezdesetih godina XX. stoljeća. O osjećaju koji čovjeka prožima dok iz daleke budućnosti motri prošlost koja je bila i njegov život, moglo bi se naširoko govoriti. Ali, ja se u to neću upuštati, nego ću kazati nešto o pjesmici na koju sam u tim novinama slučajno nabasao, a potom se nad njom zamislio. Novine su, naime, bile nedjeljne, pa su imale i skroman humoristički prilog. U tom prilogu uglavnom se kritizirao loš rad konobara i šalterskih službenika, a sve se to pompozno zvalo borbom protiv birokracije. Ali, novine su bile iz lipnja, pa se tako u tom šaljivom dodatku govorilo i o nadolazećoj sezoni godišnjih odmora.

I, ondje se našla pjesmica koja je govorila ovako:

                                   Tko ima para, kupa se u moru,

                                   a tko nema, doma u lavoru.

            Ti su me stihovi raznježili, kao da sam susreo davno izgubljenog znanca. Sjetio sam se da sam ih i prije znao, jer su bili dio svakodnevnoga folklora, a potom sam ih zaboravio. A u tome novinskom prilogu stihovi su se našli u ulozi ljute satire, i to zato što se u njima stavljalo do znanja kako u društvu postoje socijalne razlike i kako su te razlike goleme, baš kao što je golema i razlika između mora i lavora.

            Ali, bilo je u toj doskočici i čistoga humora: ima, doista, nečega komičnog u usporedbi velikoga i maloga, skupoga i jeftinoga. Jer, more podrazumijeva putovanje, trošak i pustolovinu, dok lavor postoji u svakoj kući, te zato mora biti da baš i nije osobito sretan onaj tko se jedino u njemu može osvježiti za ljetnih vrućina. More i lavor imaju u toj pjesmici sličnu ulogu kao što je imaju slon i mrav u mnogobrojnim vicevima koji se zasnivaju na razlici u veličini i težini između tih dviju životinja. Ukratko, u toj jednostavnoj pošalici zapravo i nema prave gorčine, nego se jasno vidi da smo mi tada bili srođeni sa svojim siromaštvom i da nam je ono bilo prirodno.

            Ali, ne treba misliti da je lavor oduvijek bio znak siromaštva. Točnije, on je to postao upravo tih, šezdesetih godina, kad su se stale intenzivno podizati novogradnje, kad je vodovod dospio svuda i kad se počelo vjerovati kako život bez kupaonice i nije pravi život. Tada se lavor pretvorio u nekakav simbol zaostalosti i skučenosti, pa ako su ga ljudi i imali u kući, onda je on služio da se u njemu rublje za sušenje odnese do konopca, dok su se za sve druge svrhe uskoro specijalizirali lavabo, kada i bide.  A samo malo prije toga – možda tek pet-šest godina – lavor nije imao nikakvih simboličnih obilježja i nije bio dokaz natražnjaštva, nego se računao u najnormalnije kućne potrepštine.

            Nije, naime, bilo vodovoda, pa se voda donosila u kuću u raznim posudama, te se na osobit način čuvala dok ne dođe čas da bude upotrijebljena. A najčešće se upotrebljavala upravo u lavoru, pa bi on uvijek stajao negdje pri ruci, u pripremi: trebalo je samo naliti u nj vode (malo tople, malo hladne, ovisno o prigodi i potrebi), a onda trljati lice, ruke, uši i vrat, ili se čak podaprati do pojasa. Tako je to, naime, bilo kod sirotinje, koja je lavor držala na kuhinjskoj hoklici, jer prikladnijih mjesta nije imala. A bio je taj lavor načinjen od lima, koji put samo pocinčan, koji put emajliran, ali uvijek bez ikakvih kerefeka.

            Kod bolje stojećih obitelji bilo je drugačije. Ponajprije, lavor ondje obično nije bio limen, nego porculanski, pa još k tome bijel, što znači da je trebalo pomno paziti na njegovu čistoću. Osim toga, bilo je na njemu i nekakvih ukrasa, najčešće u obliku cvjetnih motiva koji su se svojom crvenom ili ružičastom bojom lijepo isticali na onoj svijetloj podlozi. Napokon, takav lavor nije dolazio sam, nego u kompletu: uz njega je išao barem jedan vrč, od istoga onakvog materijala i s istim onakvim cvijećem, a koji put i dva vrča i još jedan manji lavor. Tu se podrazumijevalo da jedan vrč služi za toplu, drugi za hladnu vodu, a da se manji lavor rabi za osobite svrhe, recimo, za namakanje nogu u zimske večeri kad prijeti opasnost od ozeblina.

            Ali, najvažniji je tu ipak bio vaštiš na kojem je lavor stajao. Vaštiš je bio konstrukcija načinjena od željeznih šipki i limenih ploča i obojena bijelo. Doista je podsjećao na stol, jer šipke su činile četiri noge, a s gornje strane bila je ravna površina. Razlika je bila samo u tome što je na toj gornjoj površini bila okrugla rupa, u koju se lavor mogao fino smjestiti. Cijeli taj uređaj stajao je obično u nekoj prostoriji gdje je pod bio popločen ciglom, pa nije smetalo ako bi koja kap prsnula preko ruba lavora.

            Ne treba posebno ni naglašavati da je održavanje toalete u tim uvjetima bilo komplicirao i da je tražilo od čovjeka osobite napore. Pa kad bi taj čovjek – osobito ako je žensko – usprkos svemu uspio ostati uredan i reprezentativan, mogao je smatrati da je nešto postigao u životu. Zato mu se ni lavor nije tada još činio onako jadan i žaljenja dostojan kao što će postati tek koju godinu poslije, kad dođu kupaonice. A o tome možda najbolje svjedoči popularna kultura.

            Bili su, naime, tada česti spomenari u koje su se ljudi jedni drugima upisivali za uspomenu i dugo sjećanje. Ondje je bio uobičajen ovakav distih:

                        Puhni, puhni, vjetriću, al nemoj po moru,

                        jer se naša Marica vozi u lavoru.

Kao što vidimo, more i lavor tu još nisu postali suprotnost kao što će se dogoditi poslije. Ako u tim stihovima ima kakve ironije, onda se ona ne odnosi na lavor, nego na osobu koja se u lavoru vozi, jer reklo bi se da je njezino povjerenje u lavor tako veliko, da ga rabi čak i kao plovilo.
Tako sam se listajući one stare novine donekle raspekmezio. A to mi je pomoglo da se prisjetim kako se upravo tih šezdesetih godina mnogo govorilo o Marsovcima i o letećim tanjurima. Leteći tanjuri pak najviše nalikuju na prevrnute lavore, pa mi je sinulo: ono za što smo mi mislili da su marsovske letjelice, možda su bili lavori! Oni su baš tada izlazili iz mode, pa su iz naših stanova letjeli ravno u nebo.