LAĐA OD VODE

Trudna toga plova ovdi jidra kala
Plavca moja nova
Marulić

I sada se dobro sjećam prve knjige koju sam čitao. Bilo je to one jeseni kad sam pošao u prvi razred. Prošlo je ono nezaboravno rujansko jutro kad sam u bijeloj košulji i plavim kratkim hlačama, s ravnim razdjeljkom u kosi i s ponosom što je virio iz širom otvorenih očiju, stajao u nečuvenoj graji školskog hodnika držeći majku za ruku.

Nestao je onaj strah od svega: od ogromnosti svježe obrisane tronoge ploče sa  crvenim linijama, od učiteljice u ružičastoj amerikanskoj bluzi, od tuđeg plača kojemu smo se svi smijali želeći plakati. I kad su prošli oni prvi dani groznice i noći divnih i mučnih snova o školi, kada je nestala ta čarolija, počeo sam čitati Pinocchija. Bio sam se već smirio, i svakoga dana, napisavši zadaću, mogao sam raditi što god zaželim. A bio je došao već i listopad, jutrom je nebo imalo boju vojničkog sukna i u zraku se osjećao miris rose. Sve je govorilo da će uskoro biti potrebno obući duge hlače, da će se u kuhinji početi ložiti i poslije podne i da će majka uskoro otvoriti koju od staklenki s višnjama što su stajale na velikom ormaru. Obuzimala me radost što je tako, bilo mi je ugodno skutriti se na stari čvorugavi otoman u kuhinji i čitati Pinocchija, uvukavši šake u rukave starog raznobojnog pulovera.

            Knjiga je bila prilično debela, uvezana u korice od ljepenke, s mnogo divnih i zbrkanih slika  na omotu i unutra. Krupna slova što su se redala slična kućama, loptama, stolicama, zmijama, likovima u pokretu, odgovarala su mojim osnovačkim očima. Majka bi sjedila krpeći čarape, stavivši u njih veliku drvenu gljivu, a otac bi, za svojim stolom u kutu, popravljao satove. Vani je bilo tmurno i u dvorištu su georgine venule na vlažnom jesenskom vjetru. Ja bih se namjestio i, uživajući najprije malo u tom trenutku tako pogodnom za čitanje, otvarao bih knjigu i počinjao novo poglavlje.

            Najviše me je očaravao način na koji  se poglavlja jedno na drugo nadovezuju. Sva su bila tako puna zbivanja, da mi se na kraju svakoga od njih činilo kako će Pinocchio sada konačno biti sretan ili da mu više nema spasa, ali bi se tada sve opet nastavljalo, nadovezujući se na najdivniji način na ono što bijaše rečeno u prethodnom poglavlju ili u onom prije njega, i nigdje nije bilo nikakve greške, sve je teklo tako lijepo, a opet tako neočekivano.

            I mada mi se kraj knjige nije sviđao – nisam mogao shvatiti kako je to Pinocchio postao dječakom, a njegovo drveno tijelo ostaje da leži u kutu (i ono je, činilo mi se, trebalo nestati) – ipak sam želio saznati što je bilo dalje s drvenim lutkom, s njegovim ocem Geppettom, s vilom Fatimom, cvrčkom i drugima, pa me je to ponukalo da odmah posudim još koju knjigu na čitanje. I, desilo se da je to bio Zlatni ključić Alekseja Tolstoja. Sve se tu izvrsno nastavilo. Nije mi smetalo što se Pinocchio tu zove Burattino i što sve počinje ispočetka, malo drukčije i s novim pojedinostima, jer to je bio nastavak. Zato sam priželjkivao da tako bude i s drugim knjigama.

            I, začudo, bivalo je. U svakoj mi se knjizi ponešto činilo kao nastavak prethodnih, kao nešto što slijedi iz već pročitanoga. Imena su se mijenjala, došli su lovci, starci, djevojke u začaranim dvorcima, okovani vitezovi, moreplovci, patuljci, šumari, Indijanci, pa čak i životinje:  zečevi, ježevi, lisice. Ali, ja sam u svemu nalazio neku tajnu srodnost, nešto što se nadovezuje: sve su knjige, činilo mi se, zatvarale neki krug i  svaka je na svoj način opisivala slična zbivanja i likove, i tako sam čitao i čitao, a majka je palila svjetlo ranije poslijepodne da ne bih kvario oči, i davala mi novac da odem u dućan, kako bih se nadisao zraka.

Nastavljanje knjiga jednih na druge privlačilo me više od svega, ono je za mene predstavljalo pravi užitak čitanja. I, kad god bih čitao neku knjigu, ja sam s nestrpljenjem i ugodnom jezom očekivao mjesto gdje će se radnje povezati, gdje ću naići na nešto poznato. To je mjesto nekada dolazilo sasvim na kraju knjige, ili tek kad bih je dočitao pa se počeo vraćati na najzanimljivija mjesta, a tada se najednom prisjetio, otvorio onu stranicu i, pun radosti kao da sam to ja stvorio, počinjao prečitavati.

Tako sam se počeo zanositi mišlju o tome kako bi  bilo kad bih mogao uzimati iz knjiga samo neka poglavlja, samo ulomke koji dobro pristaju jedan uz drugi, i sastaviti ih, sjesti i prepisati ih jedan po jedan, spajajući mjesta koja se poklapaju tako da se to ne vidi. Tako bih dobio novu knjigu koja bi odbacila sve što se ne nadovezuje i zadržala samo ona mjesta koja su i najljepša. Radosno sam pomišljao kako bi to bila velika knjiga, kako bi još mogla narasti kad bih u nju uključio i sve ono što ću još pročitati, i kako bi to bio lijep posao kojim bih se uvijek bavio, čitajući i pišući i misleći kako sam baš ja jedini koji se toga sjetio.

Nisam znao zašto su sve knjige povezane. Bilo mi je jasno da ih pišu različiti ljudi, ali uvijek su mi se činile srodnima, možda i zato što su se, kao knjige, razlikovale od svega ostalog, pa je meni, neiskusnom čitaču, bilo potrebno da se oslonim na nešto poznato kako bih shvatio novo. Tek, obuzimalo me je uvijek isto uzbuđenje kad bih dotakao korice od šarene ljepenke što su zamjenjivale prave korice koje su se istrošile, kad bih prevrtao iskrzane listove na kojima su se plavjeli žigovi knjižnice, a ponegdje je olovkom bila  načrčkana kakva primjedba ili crtež ili prostota. Vjerovao sam da su sve knjige samo priče, ali mi se uvijek nekako činilo da govore o nečemu što se možda ipak negdje desilo i što će se možda i meni desiti.

Naravno, bio je tjedana, pa čak i mjeseci, kad nisam čitao. Događalo se to za ranih proljetnih dana kad se snijeg topi i voda kaplje s krovova, kada me je sunce vuklo da pođem vidjeti kako ispod nekadašnjeg sanjkališta izbija žuta vlažna zemlja što izgleda kao da je vruća, i da gledam kako se nad livadama dižu izmaglice, a nebo je bijelo i plavo kao i lokve na putu; ili kasnije, kad je došlo vrijeme da se ide bos i kad smo svi mi iz ulice skupa učili plivati. Tada, kažem, nisam čitao, ili bih čitao tek po koju stranicu dnevno, ali sam  ipak, ma koliko bio nepažljiv,  uvijek pronalazio mjesto povezano s nečim u prethodnoj knjizi, koje bih se katkada s naporom prisjetio.

Ali, onda su došle godine u kojima sam morao misliti na toliko drugih stvari: na svoje mjesto među prijateljima, na svoju sklonost za ovo ili ono; počeo sam zapažati potajne note u razgovoru, odnose među roditeljima, hrabrost i kukavičluk, pravdu, prve stranice novina. Mislio sam što ću postati, a knjige su mi se činile kao poticaj i ilustracija za neke druge interese, a ne kao nešto što je samo sebi svrha, pa se zato malo što iz njih zadržalo u mojoj svijesti. U meni su ostajale tek kapljice, tek ulomci, i tako sam sve slabije vidio onu povezanost među knjigama, možda i zato što mi se činilo da bolje znam što su one, da ih razumijem. I nisam više mogao naći ona mjesta koja su me nekada  tako očaravala i koja su mi govorila da Pinocchio jeste Burattino, da Robinson jeste Gulliver i da šegrt Hlapić jeste Petnaestogodišnji kapetan.

Ali, nisam se odrekao povezivanja: sada mi se učinilo da bih možda mogao povezivati rečenice. I čak mi se činilo da je to i bolje. Nije mi više bilo potrebno da povezujem osobe i radnje (a takvo mi se povezivanje počelo činiti i naivnim), bilo mi je dovoljno da uzimam rečenice, da uzimam ono što one znače u knjigama, na najvažnijim i najdramatičnijim mjestima, i da ih vezujem i vezujem dok ne dobijem nešto novo što će govoriti o nečemu o čemu ni jedna druga knjiga ne govori, o onome što mene zanima. Želio sam da te rečenice zadrže značenja koja su imala u svojim knjigama i da, u isto vrijeme, sudjeluju u stvaranju onoga što ću načiniti spajajući ih.

No, i to je pomalo prošlo. Bivao sam sve stariji, čitao sam mnogo i  mnogo toga odbacivao, oduševljavajući se tek pokojom knjigom. Moj se  život mijenjao, postao sam kritičniji prema knjigama kao i prema svemu drugom, počeo sam uviđati relativnost onoga o čemu one govore i u što vjeruju, relativnost njihove važnosti i uloge u svijetu, kao i relativnost njihove važnosti za mene sama. To, dakako, nije smanjilo moju ljubav prema njima, samo što je ta ljubav bila zrelija i zato često bolna.

Tako sam, preko riječ, spao na slova, i sad se žurim da završim započeti posao, dok me i ona ne napuste. Odrekao sam se nakane da povežem razne knjige (sada, kad sam odlučio posvetiti knjigama svoj život), i pojedine rečenice iz njih. Nedostaje mi snage, ne mogu više ugledati onu tajnu vezu koja mi se nekada tako jasno ukazivala. Zato mi je jasno kako odluka da sastavim nešto od slova iz raznih knjiga ima u sebi nešto umjetno i hladno, bez dovoljno zanosa, ali moram to učiniti kako bih sačuvao uspomenu na ono što mišljah djetetom i mladićem i kako bih se odužio za ono što su mi knjige pružile.

Uzimam slova iz nekih knjiga, iz nekih stihova u kojima ona imaju kakvo osobito značenje koje ih uzdiže iznad ostalih i čini da on nose u sebi veliki dio ljepote djela. Takva slova želim uzeti, sastaviti ih jedna do drugih, načiniti od njih riječi koje će time dobiti novo, osobito značenje, bit će ljepše nego te iste riječi načinjene od drugih, običnih slova, zablistat će pravim sjajem. I, želim uvesti slova iz najrazličitijih knjiga, iz knjiga o svim naukama i umjetnostima, iz matematike gdje su simboli i iz početnica gdje su onomatopeje.

Ova je priča taj pokušaj sa slovima. U ovom času, dok je pišem, ne mogu ništa reći o tome koliko je uspjela, koliko su, u stvari, uspjele pojedine riječi, jer ne vidim cjelinu. Uzimao sam ih odasvud i za svako slovo koje sam napisao i za ova koja, evo, pišem, znam odakle dolaze i što ondje znače, ili bar što znače meni. Sada me je strah da završim, da od ove priče napravim nešto zaokruženo, da svemu dam krajnje značenje koje se više neće moći mijenjati. Jer, pitam se što će biti kad opet stanem čitati knjige iz kojih sam uzimao slova, bojim se promjene koja će nastati. Možda bih, završivši ovu priču, zapečatio, za se i za čitaoca, svoju upotrebu tuđih lova koja je možda i loša.

Sada, kad se bavim samo slovima, preda mnom je odjednom zinula nepreglednost mogućnosti njihova kombiniranja i nada mnom se nadvija množina djela u koja još nisam zavirio. Tako će se ova priča možda još nastaviti i ovo nije njezin kraj. Zato i ne stavljam točku

(Pavao Pavličić, Lađa od vode, Zagreb 1972.)

*napisao i pretipkao!

27+