Kuća obitelji Meder

Kad se obiteljska kuća nalazi uz crkvu, onda se njoj ne određuje vrijednost. „To se ne može platit“, govorila je majka moga oca gledajući kako joj jedan od sinova, zaradivši novce na „baušteli“, podiže svoj dom u neposrednoj blizini Božjeg hrama. Sin je kuću gradio u bogatoj Slavoniji, baš u selu u koje su nekoliko puta godišnje „u mobu“ dolazile, prešavši Savu, cijele familije njegovih bliskih prijatelja. Baka je iste riječi upotrebljavala i kad sam s njom odlazila zaliti cvijeće na djedov grob. Grob mojih predaka po očevoj liniji nalazio se, i nalazi se, ispod visokog bora, između kapelice i spomenika fra Lovri mučeniku. Baka se tom činjenicom ponosila i zbog toga je i cvijeće plijevila uzdignute glave. Ja sam čučala iza nje i čupala travke koje ona ili nije vidjela, ili ih je zamjenjivala s još neprocvjetalim cvijećem. Popravljala sam ono što je ona ostavljala iza sebe, onako kako ću činiti i dalje kroz život, nastojeći miriti braću i sestre, nećakinje, oca i majku.

Da biste stigli do kuće obitelji koja je svojim značenjem obilježila mjesto mog djetinjstva, morali ste proći uz Župnu crkvu sv. Josipa. Ako ste u gradić, do devedesetih godina prošloga stoljeća, dolazili iz smjera grada u kojem je rođena najveća hrvatska kompozitorica klasične glazbe, onda ste u centru mogli vidjeti Spomenik palim borcima i na tom mjestu skrenuti desno. Na lijevoj strani biste odmah ugledali park, staru šumu u koju su svakih desetak godina intervenirali stručnjaci za pejzažnu arhitekturu, a na desnoj građansku školu. U tih petstotinjak metara, od centra do kuće Mederovih, naslagane su gotovo sve najvažnije građevine mjesta; vila, škola, vrtić, Radnički dom, zgrade za činovnike, radničke kućice od crvene cigle i crkva koja je od Medera bila udaljena, a i još je, svega tridesetak metara. Kuća je, uostalom, sagrađena puno prije crkve. Neposredno nakon podizanja tvornice namještaja, u drugoj polovici 19. stoljeća. Zbog toga mještani još uvijek govore, a baka bi se – da je to čula – jako ljutila, da je crkva uz Medere, a ne Mederi uz crkvu. 

U kući Mederovih prvi put sam, kao djevojčica od četiri godine, vidjela mrtva čovjeka. Suprug gospođe Regine, Izidor, preminuo je od srčanog udara, iznenada. Moja teta, dobra prijateljica ugledne obitelji, povela me u kondoliranje. Preminuli je ležao na hrastovom krevetu, uz secesijsku vitrinu. Soba je bila prepuna mještana koji su ožalošćenoj supruzi, sinu, kćeri, bratu i njegovoj supruzi došli izraziti sućut. Već tada sam naučila da nam život donosi trenutke u kojima se svi okupljamo istim povodom i u kojima nitko nikoga ne pita je li već i prije posjećivao obitelj, zna li onaj koji pokazuje žaljenje isto toliko stranih jezika koliko ih znaju pokojnikova djeca, jesu li i ti koji u kuću ulaze nesvakidašnje pristojno odjeveni ikada kušali kolače kakve je domaćica pekla za blagdane. Svi koji su kročili u tužnu sobu bili su jednaki. Uz pokojnika je bilo mjesta za one koji su ga za života poštovali i voljeli. A to su bili svi stanovnici mjesta. Moja je teta s gospođom Mariškom, suprugom Izidorova brata, razmjenjivala recepte za salame od oraha i čokolade, sitne bijele puslice i londonerice… Naučila je i rezati kolače baš kao što ih je rezala i Mariška. I slagala ih je na male srebrne tacnice koje joj je muž Milan nabavio negdje u Beču, na nekom od svojih službenih putovanja. 

U kući obitelji Meder upoznat ću svijet drukčiji od svjetova kojima je pripadala većina stanovnika našeg industrijskog naselja. Divit ću se blagosti lica gospođe Regine i obožavat ću njezine smirene priče o sinu i kćeri. Prostor njezine sobe, do koje se dolazilo dugim tamnim hodnikom, za mene će u godinama moga odrastanja predstavljati i povijesni udžbenik i najljepšu čitanku. Regina je izgledala nestvarno. Na studiju književnosti, ja ću u svakoj brižnoj majci opisanoj u romanima hrvatskog realizma, vidjeti lik gospođe Meder. Regina će me u proljeće tisuću devetsto i osamdesete upoznati s bratom svoje snahe, profesorom zagrebačkog Filozofskog fakulteta čiju sam knjigu o baroku kupila – studentskim džeparcem – samo nekoliko dana prije toga. Profesorovo lice je bilo mladenačko, dječačko, baš kao i na klapni njegove prve knjige. On će me, u dvorištu gospođe Regine, dok se u crkvi bude služila večernja misa na Uskrs, nagovoriti na bavljenje hrvatskim književnim barokom. U sve to neće, nakon samo dva dana, povjerovati moje kolege na osječkom studiju književnosti. Mislit će da je jednostavno nemoguće u jednom malom Đurđenovcu upoznati velikog Zorana Kravara i da je taj Kravar, ako se to i dogodilo, htio trošiti svoje vrijeme na razgovor sa studenticom treće godine, i to osječkog fakulteta. A ja sam, poslušavši ga, počela čitati religiozne barokne poeme i tražiti sličnosti i razlike između triju dubrovačkih i jedne slavonske. Gospođa Regina me hrabrila u svakoj mojoj namjeri da nazovem profesora i upitam ga za savjet. Uvijek sam se bojala da ću mu reći nešto krivo. 

Posjećujući obitelj Meder, naravno da to kao djevojčica i mlada djevojka nisam znala, ja sam učila povijest o kakvoj ne pišu udžbenici i ne govore školski programi. S one četiri godine svjedočila sam odlasku jednog svijeta za kojim žale i oni koji tom svijetu, svojim rođenjem, nisu pripadali, ali su prepoznavali njegove vrijednosti. Naučila sam da ulicama malog mjesta, čije ime često i nije upisano na zemljopisnim kartama, prolaze ljudi koji slušaju glazbu s programa koncertnih dvorana europskih metropola i da postoje obitelji čiju veličinu ne može ugušiti službena povijest ni govor novoizabranog saborskog zastupnika. U mjestu mog djetinjstva, svi su se događaji, jednostavno i ponosno, dovodili u odnos prema obitelji Meder.  „Svako mjesto ima tako neku svoju obitelj, da se ostali mogu na nju ugledat“, rekla bi sad moja baka, žena o čijoj su majci, a mojoj prabaki, govorili kao o „znanoj“ ženi. Baka se nije plašila odgovarati na tuđa pitanja. Rijetko koje bi joj se činilo teškim. Međutim, kad sam je jednom, čupajući za njom ostavljene travke, upitala: „A mogu li se platit kuće izgrađene uz groblja“, baka, kći „znane žene“, sagnula je glavu i zašutjela.

17+