Krpice

U ranim izdanjima Solarove Teorije književnosti – a objavljena je ona prvi put 1976. – kao primjer za anadiplozu navode se ovi stihovi srpskoga pjesnika Vaska Pope:

                                               Vrati mi moje krpice

                                               Moje krpice od čistoga sna.

Poslije je taj primjer zamijenjen drugim, i za to su postojali dobri razlozi. Pitanje je samo u čemu se oni sastoje.

Tko je sklon olakim zaključcima, ustvrdit će kako je stvar u tome da se u međuvremenu Jugoslavija raspala, pa više nije bilo potrebno nastojati da u primjerima budu zastupljeni autori iz svih jugoslavenskih literatura; dodat će tome možda još i pretpostavku kako novijim generacijama hrvatskih učenika i studenata poezija Vaska Pope ne može biti osobito bliska.

            Ali, to je, rekli smo, površan zaključak. Pravi razlog  izostavljanja tih stihova leži u činjenici da su stasali naraštaji koji Popine stihove teško mogu razumjeti jednostavno zato što sadržaj tih stihova odudara od njihova životnog iskustva. Mladi ljudi, naime, danas ne mogu uopće zamisliti što se u toj pjesmi zbiva: što su to krpice, čemu služe, zašto netko od nekoga traži da mu te krpice vrati. A pogotovo oni ne mogu dokučiti metaforičko značenje tih krpica, to jest odgovoriti na pitanje zašto su one od čistoga sna. Pjesma, ukratko, govori o jednom svijetu koji više ne postoji, pa su zato i ovdje potrebna stanovita objašnjenja.

            Prvo od njih ticalo bi se pitanja kako je to bilo s tim krpicama, kako su nastajale i čemu su služile. Tu treba početi izokola, pa najprije reći da smo tada bili siromašni i imali smo malo odjeće, a to što smo imali, morali smo dobro čuvati i održavati. To je imalo ovu posljedicu: nikad se ni jedan komadić tkanine nije bacao, a odjeća se pomno i vješto krpila, kako bi još neko vrijeme služila svrsi. A to je opet uzrokovalo mnoge zanimljive fenomene tadašnjega našeg života, pa i pojavu krpica.

            Jer, u svakoj je obitelji postojao pribor za šivanje. U sirotinjskim kućama on se čuvao u kartonskoj kutiji za cipele, a u bogatijima držao se u četvrtastim košarama od šiblja što su ličile na male koferčiće. Taj pribor sadržavao je, osim igala i naprstaka, osim drvenih gljiva za štopanje čarapa, osim žutoga centimetra, još i komade tkanine koji su čekali na svoj trenutak. Ako bi ti komadi bili veći, pohranili bi se zasebno, umotani u novine, a katkada i posuti naftalinom. Ti komadi bili su raznih boja i uzoraka, i zapravo su to bili ostatci od odjeće koja se iznosila i koja više nije bila za upotrebu. Restlovi su bili predviđeni da u jednom času postanu zakrpe: njihovi komadi prišivali su se na one dijelove odjeće koji su još mogli poslužiti, da bi pokrili rupe.

            Dakako, ti su komadi postupno bivali sve manji i manji, i na kraju bi se toliko smanjili da se više ništa nije moglo njima zakrpiti. Tako su nastajale krpice. Ali, ni one se nisu bacale, jer su i same imale neku svrhu; dapače, postojali su članovi obitelji za koje su krpice bile prava dragocjenost. Ti članovi bila su djeca. I zato su se krpice davale njima da se igraju.

            A djeci nije nedostajalo invencije, ona su u krpicama od prvoga trenutka vidjela nešto više nego odrasli, pa su od krpica bila kadra i svašta napraviti. A nije im drugo ni preostajalo, jer igračaka tada ili nije bilo, ili su bile odviše skupe, pa su se djeca morala snaći da ih nekako stvore. Za to su opet najbolje bile krpice, pa se tako i društveni ugled nekoga djeteta mjerio time koliko ima krpica i koliko su te krpice zanimljive.

            Od njih su se najčešće pravile lutke. Uzela bi se račvasta grančica, pa bi se glavni njezin dio pretvorio u tijelo lutke, a izdanci sa strane bili bi ruke. Grančicu je, naime, trebalo prikladno omotati krpicama, tako da lutka bude još više nalik na ljudsku figuru: glava bi najčešće bila bijela – ili u kojoj drugoj boji, ali svakako bez dezena – a na njoj bi se onda tintanom olovkom nacrtale oči, nos i usta. Krpica druge boje bila bi kapa na lutkinoj glavi, a ostale krpice pretvarale su se u lutkinu odjeću. Samo se po sebi razumije da je postojala i mogućnost da se lutka presvlači, a tu su onda krpice i te kako dobro dolazile.

            Dakako, nisu se krpice rabile isključivo za pravljenje lutaka, nego su mogle dobro poslužiti i u drugim igrama, na primjer muškim: mogle su biti gusarsko pokrivalo za oko, ili zastava, ili šerifska značka, a uz malo mašte mogle su igrati i ulogu onih predmeta na koje nimalo ne sliče, poput vozila, ili zgrada, ili čak šuma i livada. Ukratko, krpice su bile glavne igračke i bez njih se nikako nije moglo.

            A njihova osobitost sastojala se i u tome što nisu bile sve iste, kao kupovne igračke, nego je svako dijete imalo različite krpice. Zato su se obavljale razmjene, posudbe, darivanja. I, zato su se prijateljstva sklapala upravo preko krpica i uz njihovu pomoć. Što da vam kažem, krpice su bile upravo natopljene emocijama, kao da smo njima brisali suze.

            No, isto su tako one igrale važnu ulogu i onda kad bi došlo do raskida, što se neminovno također ponekad događalo. Tada bi se prijatelji ili prijateljice odlučili rastati, i tu se znao red: prva stvar bila im je da od onoga s kim se rastaju zatraže natrag svoje krpice i da mu vrate njegove. Mnoge dječje svađe završavale su uzvikom Vrati mi moje krpice, i ta je formula ušla i u šaljivu kolokvijalnu upotrebu, pa se rabila onda kad bi se odrasli ponašali kao djeca. Na to je pjesnik aludirao kad je na toj formuli zasnovao svoju pjesmu, pa je zato cijeloj stvari dodao još i dimenziju sna, jer upravo san pretvara odrasle u djecu, i to u najboljem smislu te riječi. I, svi su tada sasvim dobro razumjeli tu sliku.

            A danas to više nije slučaj. Malo je još ostalo ljudi koji su se u djetinjstvu igrali krpicama, a još je manje onih koji razumiju što su one zapravo značile. Ukratko, jedna je epoha otišla u povijesni nepovrat. Mi smo se s njom rastali, kao što se rastaju djeca kad se posvade, pa je svatko otišao na svoju stranu. A prošlost je pri tome prošla bolje nego mi, jer njoj su ostale i sve naše krpice.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)

22+