Krojački metar

Birtija «Crni konj» imala je kao neku malu terasu, pa smo mi, na putu u školu, izbliza gledali goste kako sjede za ona dva-tri stola i razgovaraju. Među njima je redovito bio i čika Janoš, krojač koji je imao radnju odmah tu, tri koraka dalje. Čika Janoš volio je špricere, a nije mu bilo mrsko ni veselo društvo, te se tako znalo dogoditi da ga vidimo kod «Crnog konja» i na odlasku i na povratku.

Ali, on se po nečemu razlikovao od ostalih gostiju: uvijek je oko vrata imao svoj žuti krojački metar. A mi smo mislili da znamo zašto on nikako ne skida tu stvar sa sebe: želio je poručiti kako sve to vrijeme on zapravo radi, a samo je na trenutak skoknuo do krčme na okrepu.

            Ipak, moralo je u tome biti i nešto više. Jer, dok smo ga tako gledali iz dana u dan, nama se činilo čika Janoš na nekoga podsjeća. I dosjetili smo se: on je nosio metar potpuno isto kao što su liječnici – koje smo viđali na bolničkim hodnicima kad bismo išli kome u posjet – nosili oko vrata stetoskop. Razlika je bila samo u tome što je stetoskop bio načinjen od gume i metala, a krojački metar bio je obična žuta savitljiva traka koja je na obje strane imala oznake za centimetre i milimetre, dok su okrugli brojevi (10, 20, 30) bili ispisani crvenom bojom.

            Kad smo jednom došli na tu usporedbu, više se nikako nismo mogli oteti potrebi da čika Janoša uspoređujemo s doktorom. Jer, on je u svojoj radnji imao autoritativno držanje, baš kao i liječnici u ordinaciji, a stranke su se prema njemu odnosile s gotovo jednakim poštovanjem kao i prema kakvom primariusu. Ja o tome mogu posvjedočiti, jer sam s ocem išao na probu, onda kad bi mu čika Janoš šivao odijelo. Vjerujte mi, to je bilo sjajno.

            Ali, prije nego što o tome nešto podrobnije kažem, moram naglasiti da je tih proba uvijek bilo više, i to zato da bi se odijelo – u raznim fazama dovršenosti – stavilo na mušteriju i da bi se vidjelo što još treba popraviti. Tako je naručitelj mogao pratiti kako njegovo odijelo pomalo nastaje, a mogao je i ogledati one njegove dijelove koji se inače ne vide, a nose skupno ime cugeher: među njih su pripadale zagonetne potrepštine koje su se zvale cvičn i flizelin. Ljudi su probu kod krojača ozbiljno shvaćali, kao da su glazbenici ili glumci, pa da o dobroj probi ovisi i konačni rezultat.

            A u nekom smislu i jest ovisio. Ali, još je više ovisio o onome što je probama prethodilo, a to je bilo tzv. uzimanje mjere. Stranka bi došla u krojačku radnju noseći pod rukom zamotuljak u kojem je bio materijal za odijelo, tzv. štof. Tu bi krojač najprije izrazio svoje stručno mišljenje o kvaliteti te tkanine (gužvao bi je u šaci, ili izvukao nit pa je zapalio, da vidi je li u pitanju prava vuna), a potom bi uslijedio dogovor o modelu. Trebalo je odlučiti hoće li odijelo biti jednoredno ili dvoredno, s prslukom ili bez prsluka, širih ili užih revera, s manšetama ili bez manšeta, i tako redom. A onda bi majstor skinuo s vrata onaj svoj metar i počeo bi najzanimljiviji dio procedure.

            E, tome se ja nisam mogao nadiviti. Jer, ispadalo je nekako da su za odijelo važni posve nevjerojatni parametri, na koje laik nikad ne bi pomislio. Nije se tu mjerila samo dužina ruku i nogu, obim trbuha i širina trupa, nego također i udaljenost od pazuha do struka, pa duljina podlaktice i potkoljenice, pa razmak od struka do prepona. A najbolje je bilo kad bi stranka sjela, pa bi joj čika Janoš mjerio bedra i noge u tome položaju. Sve je to bilo fantastično, i to iz dva razloga.

            Ponajprije, zato što je bilo individualizirano: odijelo se izrađivalo upravo za toga određenog čovjeka, prema mjerama njegova tijela, pa mu je zato moralo savršeno pristajati. Konfekcija izrađuje odjeću uz pretpostavku da smo svi međusobno slični, a krojač uz pretpostavku da je svaki čovjek različit od drugih ljudi. A to je onda činilo da se onaj tko nosi krojačko odijelo u njemu osjeća dobro, jer ga je ono činilo iznimnim.

            A osim toga, sve to što je krojač činio dok vas je mjerio djelovalo je nekako tajanstveno, baš kao da ste doista došli kod liječnika, gdje također dosta toga ne razumijete, ali znate da se sve radi za vaše dobro. Zato vam se činilo kako bi čika Janoš mogao na vama izmjeriti još štošta drugo osim onoga što je izmjerio, a da i ovako zna o vama mnogo više nego što vi sami znate. Činilo se da vas on može definirati, da sasvim jasno vidi tko ste i kakvi ste, što je vaše tijelo, pa u nekom smislu i što je vaš život. Pred njim niste mogli imati tajni.

            Jer, on ne samo da je sve vidio, nego je mogao sve i popraviti. Čika Janoš je svojim radom nadoknađivao ono što je propustila majka priroda: popunio bi spuštena ramena, prikrio izbočen trbuh, zabašurio nejednaku visinu bokova. Kad bi čovjek u novom odijelu stao pred zrcalo, imao je osjećaj da se preporodio, da je postao bolji nego prije. A za to je bilo potrebno veliko krojačko umijeće: najvažnije je bilo raditi diskretno, jer ako bi krojač pretjerao, onda bi se njegova intervencija vidjela, što je vodilo ravno u katastrofu. Zato se govorilo kako je netko krojački građen, a to je značilo da se jasno razabire kako je kod njega privid mišićavosti stvoren vatiranjem ramena.

            Krojači su postojali sve dotle dok je postojao nekakav vladajući ideal lijepoga izgleda: oni su nas prema tome idealu vodili. A onda smo – ne znam da li srećom ili nesrećom – taj ideal napustili: počelo se tvrditi da je svako tijelo lijepo, a da  svatko ima pravo na svaku vrstu odjeće. To je, dakako, silno pogodovalo konfekciji, pa je ona istisnula krojače kakav je bio čika Janoš. A kod konfekcije nema cifranja niti prilagođavanja kupčevim hirovima: postoji samo S, M ili L, eventualno i XL, i gotovo. Kroji se na strojevima, a mjeri se laserom.  Žuti krojački metar više nije nikome potreban.

            I ne samo da je nestala ta žuta traka, nego je nestalo i sve ono što je ona poručivala. A poručivala je da su krojači velike face. Tek sad dobro razumijem zašto čika Janoš nije nikad skidao s vrata onaj svoj metar: on ga je nosio kao znak svoje osobite časti i dostojanstva, nešto poput rektorskoga lanca.

(Pavao Pavlićić. „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2019.)

14+