Kratka proza u trapericama

U predavaonicu je ulazio petnaest minuta do osam. Stao bi uz katedru, izvadio papire i popravio kravatu. Volio je doći prije studenata. I nakon deset godina rada, još uvijek je osjećao tremu. U praznoj dvorani, ponavljao bi rečenicu: „ Danas ćemo odgovoriti na pitanje vezano uz…“ Jer, ako krene bez zamuckivanja, sve će dalje, govorila je majka, teći „kao po loju“. Znao je ispod naočala pogledavati djevojke dok se spuštaju niz stepenice. One hrabrije dolazile bi do prvih redova, uplašenije bi sjedale u sredinu dvorane, a najmanje zainteresirane zauzimale su posljednje redove. Odnedavno je s nestrpljenjem počeo iščekivati ulazak kolegice koja je redovito sjedala u četvrti red. U prvu klupu do prozora. Čudio se samom sebi. Nije razumio kako mu je baš Ona počela golicati pažnju. I morao je biti zbunjen. Nikada mu se do sada to nije dogodilo. Iskreno, o stvarnim ženama nije ni razmišljao. Za njega su prave žene postojale samo u literaturi. O takvima je čitao, takve je analizirao, o takvima je predavao. A ta iz četvrtog reda, prva klupa do prozora, bila je srednje visine i malo širih kukova. Duge smeđe kose redovito zavezane u rep. Ukratko, posvema prosječna izgleda. U raspravama je sudjelovala onoliko koliko je to on od nje zahtijevao. Činilo mu se, međutim, da ona jedva i čeka da bude prozvana jer sama nema dovoljno hrabrosti da se uključi u diskusiju. Govorila je kratkim i tijesnim rečenicama. Riječi su pucale na šavovima jer su bile prepunjene značenjima. Jednom je, razmišljajući o njoj, pomislio kako ga svaka njezina diskusija podsjeća na raspucali prezreli nar. Bio je spreman razraditi tu metaforu, ali se uplašio da se takav pristup protivi načelima teoretičara čije je rasprave učio napamet. Ipak, progonilo ga je pitanje, zašto baš ona? I prijašnjih godina, susretao se sa samozatajnim studenticama koje su ga uspjele uvjeriti da i žene mogu misliti, a ne samo sliniti o književnosti. Neke od njih bile su daleko atraktivnije od ove iz četvrtog reda, prva klupa do prozora. I nije osjetio ni približno ništa slično.

Iako je savladao toliko stranica rasprava o ženskom tijelu i dekonstruirao svaku opisanu žensku boru, pravi razlog zbog kojeg mu je za oko zapela ta, a ne ni jedna druga, shvatio je pred kraj ljetnog semestra. Došavši u posjet roditeljima, otac ga je upitao ima li kakva zgodna i pametna… Ne zna ni sam zašto je ocu, bez imalo razmišljanja, uzvratio: „Da, ima jedna“. Odgovor je bio, istina, siromašan u broju riječi, ali dovoljno jasan. Otac je postavio još jedno pitanje: „Kako se odijeva?“  Iznenadio se. Pitanje odijevanja zanima isključivo ljude u ruralnijim sredinama. Prisjetio se rasprave iz uglednog znanstvenog časopisa. Mogao je nabrojati i druge članke koji se time bave, čak navesti i njihovu katalošku oznaku. Ali, bilo mu je draže pomisliti na Nju. Bio je zahvalan na pitanju. Da, Ona je, za razliku od svih ostalih djevojaka, odjevenih u hlače, nosila suknje, haljine, i najčešće kostimiće. Uplašio se mogućeg zaključka. Jer, iz knjiga je naučio što su stereotipi. I morao se boriti protiv njih. No, borba mu nije uspjela. Njezine noge u najlonkama boje kože tako su podsjećale na noge njegove majke, s onih fotografija snimljenih prije pedesetak godina. Na predavanjima je počeo sjediti, a ne više stajati, za katedrom.  Nije slušao studentska izlaganja. Pogledavao je u Nju, zamišljao scene o kakvim je prestao misliti još prije petnaest godina. Od onog dana kad je na rođendanskom tulumu, zablokirala njegova muškost. Zaprepaštena djevojka, polugola, istrčala je iz spavaće sobe i sve izbrbljala pijanoj ekipi. Opisivala je svoje propale pokušaje zavođenja i citirala njegove rečenice: „Što mu je danas. Spusti te hlače… Nikada to nije bilo“.

I nikada više i neće. Jer, od tog dana nije prišao ni jednoj djevojci. Plašio se. Odlučio se posvetiti znanosti. A sada, u predavaonici, dok mlade kolege spominju pripovjedače i opise, on vidi kostimić bačen na pod svoje sobe, zamišlja kako njezine grudi  lijepo leže u njegovim šakama. Nije se opirao slikama. „Trivijalno, pa što“, rekao je samom sebi. Nakon što joj je u indeks, na prvom ispitnom roku, upisao ocjenu vrlo dobar, pozvao ju je na kavu. Osjećao je veću tremu od one koju je imao na obrani doktorata. Predložio je mjesto i vrijeme. Kavanu na Trgu, sutradan u sedam.

Došla je u uskoj crvenoj haljini. Začudila ga je njezina otvorenost. U samo sat vremena saznao je da ne namjerava nastaviti diplomski studij, da je odrasla samo s majkom krojačicom, da će je ujak zaposliti u svom Uredu za odnose s javnošću… Slušao je pažljivo, kao da čita roman o kojem će govoriti na stručnom skupu. Možda je i po logici romana, predložio da se sljedeći put vide na ručku. Zatim je uslijedio poziv na večeru, potom na piće u njegovom stanu. Priča koju je počeo živjeti ubrzo je dovela do trenutka u kojem se njezin kostimić našao na podu, a njezine grudi u njegovim šakama. Baš onako kako je maštao u predavaonici. Sve je odvijalo munjevitom brzinom. I sve je podsjećalo na ljubiće koje je prezirao. Blokadu je progutao zaborav.  

Na vjenčanju, u listopadu iste godine, sličila je na princezu. Kako je samo uživao odvezivati čipkasti korzet načinjen puničinom rukom. Nije mu ni palo napamet usporediti ga s nekim literarnim iz vremena prve moderne. Uz nju je ponovno  postao pravi muškarac. Medeni mjesec proveli su u sobi rimskog hotela.  Presvlačila se po nekoliko puta dnevno. Ponijela je dva puna kofera garderobe. U njima nisu bile baš niti jedne hlače. Po povratku u Zagreb, počela je raditi u ujakovu uredu. Osjećao je ljubomoru kad bi je gledao kako se sprema na posao. Suzdržavao se upitati je mora li suknja biti baš iznad koljena.

Sličnu, ali još kraću, odjenula je i na večeru na koju ga je izvela nakon što je dobila prvu plaću. Cijeli će život pamtiti  noć koja je potom uslijedila. Ali, pamtit će i sljedeće jutro. Njegova supruga je prvi put otkako je zna odjenula traperice. I u njima otišla na posao.

U stan je ušla par minuta nakon njega. Sjedio je u fotelji. Prišla mu je. Okrenula se oko svoje osi i rekla mu: „Vidi, kako mi stoje? Gotovo s haljinicama. Obećala sam mami da ću se oblačiti po njenom samo dok ne počnem zarađivati“.  „I više nećeš nikada…?“ Nije uspio dovršiti pitanje. Nije bilo ni potrebno. „Nikada, samo odijela i pidžame.“ Poljubila ga je. I on je poljubio nju. Prepoznao je strah. Muški. Navečer je uzeo čitati znanstvenu literaturu. Kad mu je iz dnevne sobe doviknula da će u subotu svoju dosadašnju garderobu odnijeti u Caritas, uzeo je olovku i počeo podvlačiti rečenice koje je smatrao važnima i koje će – ponovno stojeći uz katedru – izgovarati pred svojim studentima. U postelju je odlazio sve kasnije. Iz ormara je znao izvaditi njezine, umjesto svojih hlača. Ljutio se. Počele su mu se vraćati slike s rođendanskog tuluma. I zbog toga je u postelju odlazio nakon što bi Ona zaspala. Nedostajale su mu rečenice koje mu je izgovarala prije prve plaće. Onaj mazni govor i ono ritualno svlačenje. Uz glazbu, piće i prigušeno svjetlo.

I tako je jedne večeri nazvao telefonski broj koji se nalazio na oglasnim stranicama dnevnog lista. Isti čas mu se javio ženski glas. Predstavila se kao Marina. Nepogrešivo je znala što mu treba reći i kojim tonom. Opisala mu je kako je odjevena. Upalilo je. Nije prošlo ni pet minuta, a ona je mogla započeti s uzdisanjem. Uz udisanje je i poklopila slušalicu. I on je činio isto. Presretan. Druge večeri je ponovno tražio Marinu. I treće. U postelju je odlazio tek kad bi se uvjerio da Ona već sanja. Čak ga nije ni zanimalo tko joj ulazi u snove. Nije se ni obazirao ni na Njezine traperice, ni na svečane crne hlače. On je imao svoju telefonsku ljubavnicu koja se odijevala samo za njega. I koja je to znala opisati. Baš kao da je pročitala znanstvene rasprave o važnosti opisa u kontekstu priče. I upravo se te literature sjetio u zimskom ispitnom roku. Na ispit mu je došla studentica koju je do pisanja diplomskog rada dijelio još samo njegov ispit. Odlučio joj je postaviti jedno pitanje. Žurio je. Morao se vratiti na predavanje. Mijenjao je bolesnog kolegu. Zatražio je da usporedi opise u romanima realizma i moderne. Čim je počela odgovarati, shvatio je ovladala literaturom. Zatražio je indeks i upisao joj ocjenu „odličan“. „Čeka li Vas neki posao?“, upitao ju je. „Ma, kako bih rekla, već radim, nije, ovaj, u struci…“, mucala je. „Može li se znati što?“, nastavio je. Iznenadio je samog sebe. Nije se inače upuštao u privatne razgovore s mladim kolegama. „Neugodno mi je“, odgovorila je. A onda je ipak nastavila: „Znate, na vrućem telefonu. Dobro plaćaju“. Šutio je. Možda bi nešto i rekao da nije osjetio pritisak u grudima. Studentica je krenula s detaljima. „Radi nas deset. Osam sati dnevno. U jednom stanu. Nazovu muškarci, kažete  nekoliko rečenica. Uvijek isto. Najviše vole kad im opišete što imate na sebi. A to nemate, jasno.“, govorila je posve oslobođena nelagode. Počela se i smijati. On je i dalje šutio. Ona nije. „I brzo je gotovo. Uzmete telefonsku slušalicu i njome trljate po trapericama, najbolje iznad koljena. To proizvodi zvuk nalik uzdisanju. I gotova priča.“ Uspio je izgovoriti „Stvarno?“ „Hoćete probati? Nazovite fiksni svojim mobitelom. Podići ću slušalicu, vi slušajte…“, rekla mu je. Učinio je to. Nazvao je broj kabineta u kojem su sjedili. Studentica je uzela slušalicu i prislonila je na traperice. Klizila je po bedrima. Isto uzdisanje, kao ono što je slušao svaku večer. „Eto, jadnici“, izgovorila je i slušalicu spustila u ležište. Ustala je. Na samom izlazu je dodala: „ Moj poslodavac je ujak vaše supruge.“

Na predavanje je zakasnio petnaest minuta. Prije nego što je izgovorio prvu planiranu rečenicu, zamolio je djevojku koja je sjedila u četvrtom redu, prva klupa do prozora, da se premjesti nekoliko stolica prema sredini. „Tu vam puše… Drage kolegice i kolege…“

54+