Korito

Ako neku mlađu osobu upitate što je korito, ona će vam reći da je to hidrološki pojam: korito je uleknuće u tlu, omeđeno obalama, kroz koje protječe rijeka. A ako baš inzistirate, pa tražite da vam kaže ima li ta riječ još koje značenje, vaš će vam sugovornik reći kako mu se maglovito čini da se tako zove nekakva posuda, ali da vam o njoj ne bi znao ništa podrobnije kazati.

A to i nije nikakvo čudo. Jer, ni sa kakvim drugim koritom osim riječnoga nije se današnji mladi čovjek imao priliku susresti. I vjerojatno će se jako začuditi ako mu kažete da su nekada korita postojala u svakoj kući. Dapače, bila su neizostavna, pa niste mogli zamisliti obitelj bez korita, kao što niste mogli zamisliti ni obitelj bez štednjaka.

     A kako je izgledalo to bez čega ni jedna obitelj nije mogla? Radilo se o posudi pravokutna oblika, načinjenoj od drva i oblikovanoj tako da se može uhvatiti na dva kraja i nositi. Za nošenje su bile potrebne dvije osobe, pa se po tome vidi da je korito bilo razmjerno veliko: bilo je dugačko otprilike metar, a široko i visoko pola metra, ali bilo ih je i većih. Zbog te veličine, korito se nije držalo u stanu, nego u šupi ili u podrumu, ali uvijek tako da bude pri ruci, jer se često koristilo.

     A za koju se svrhu ono upotrebljavalo, može pogoditi svatko tko je kadar zamisliti njegov oblik: služilo je ono, naime, ponajprije za pranje rublja. U to vrijeme nije još bilo perilica, a većina obitelji nije sebi mogla priuštiti da dade rublje profesionalnoj pralji, pa se zato pralo u kući. Postojali su čak i rasporedi, pa se znalo kad se pere bijelo, kad šareno, kad dolazi na red posteljno rublje, a kada zastori. A sve se pralo u koritu.

     Voda se grijala na štednjaku, u velikim loncima, a onda se ulijevala u korito. Najbolje je bilo ako je bilo lijepo vrijeme, pa bi se korito stavilo na dvije kuhinjske hoklice u dvorištu. U koritu je rublje prolazilo sve one faze koje ga vode do potpune čistoće: od prvotnoga namakanja, pa preko trljanja rifljačom, sve do tretmana osobitom sredstvom zvanim vešplav, koje se prodavalo u kuglicama, a nije bilo omekšivač kako bi današnji čovjek pomislio (kome je tada bilo do mekoće!), nego je davalo bijelom rublju finu boju. U svakom slučaju, u koritu bi se promijenilo po nekoliko voda dok ne bi cijeli proces bio gotov. Tada bi veš trebalo iscijediti (to se radilo udvoje), a onda prostrijeti da se suši. Sušilo se na konopcu koji je bio razapet između dva stupa, ili između dva stabla, ili već kako se moglo. Konopac je bio razmjerno dug, pa se zato negdje oko sredine stavljao podupirač, drvena motka s rašljama na vrhu, koja je uvijek negdje u kutu čekala svoj trenutak, baš kao i korito.

     Već se i po ovome vidi da je korito u našim predodžbama moralo biti vezano uz urednost i higijenu. A nije za to bilo zaslužno samo rublje – a kad se prao veliki veš, onda je u kući vladao osobit režim – nego smo s koritom imali i sasvim neposredna iskustva. Jer, valja znati da su to bila predkupaonička vremena, pa većina nas nije imala kadu. A budući da se ipak trebalo prati, onda smo to rješavali uz pomoć priručnih sredstava: preko tjedna bismo se ispljuskali do pojasa u lavoru, a subotom bismo se kupali. A mogli smo se kupati samo u koritu i tu se tek pokazivalo koliko je ono korisno.

     Opet bi se voda ugrijala na štednjaku, a onda bi se najprije kupala djeca, jedno po jedno, ili čak i po dvoje. Korito je bilo dovoljno veliko da dvoje djece sjedne na dva njegova kraja, pa da im čak ostane prostora za prskanje i možda za kakav brodić napravljen od novina. Bilo je tu, dakako, vriske zbog sapunice koja je ulazila u oči (a prali su nas onim istim sapunom kao i veš, nije bilo šampona i tih kerefeka), bunili smo se kad su nam uvlačili prste u uši, ali, sve u svemu, kupanje je ipak bilo lijep doživljaj. Jer, poslije njega bi došla čista pidžama i posteljina i to je bilo najljepše spavanje. Nekako smo slutili da se i odrasli kupaju u koritu, kad mi legnemo, ali to nikad nismo vidjeli, niti smo mogli zamisliti. Kad danas o tome mislim, čini mi se da je moralo biti prilično mukotrpno.

     Ma, zapravo, ništa u vezi s koritom nije bilo ni lako ni jednostavno. Jer, osim pranja rublja i kupanja, imalo je ono i druge funkcije u domaćinstvu, koje današnjem čovjeku djeluju posve fantastično. Recimo, tada se redovito kuhala zimnica, a osobito je komplicirano bilo s rajčicama, jer one su se cijedile, tiještile i podvrgavale kojekakvim tehnološkim postupcima, da bi se na kraju ulile u boce koje su se začepljivale sušenim goveđim crijevom. E, ali te boce nisu se smjele odmah staviti u špajzu, nego su morale neko vrijeme odležati, i to baš u koritu, pokrivene osobitom tkaninom, dok se tajanstveni kemijski proces ne završi. Korito je služilo i za razne druge svrhe u kućanstvu – ne mogu ih se svih sad ni sjetiti – a pouzdano znam da su ga neki koristili čak i kao klopku za zečeve: podbočili bi ga na jednom kraju štapom, taj štap vezali špagom, a ispod korita stavili list kupusa.

     Korito je osobito važno postajalo kad bi bila svinjokolja, jer su se u njega, na bijelo platno, slagale tek napravljene kobasice u kuleni. Tada bi se pojavilo u dvorištu još jedno korito, golemo, načinjeno od hrastova debla: u njemu se svinja šurila i čistila od dlake, prije nego što se počne razrezivati. Tada se tek vidjelo kako je korito velika i važna stvar. 

     Zato su ga pokušali i modernizirati. Kako su se, naime, prilike poboljšavale, tako su i materijali pojeftinili, pa više nismo bili osuđeni samo na drvo. Počeli su izrađivati korita od lima, a na kraju čak i od plastike. Ali, to nekako nije išlo: tamo gdje ima plastike, tamo korita ne može biti, jer postoje i kupaonice. Tako su korita nestala. Ali, nisu nestala sasvim, samo su otišla od nas i potražila bolje mjesto za sebe.

     A nije to ni čudo: u ono vrijeme kad je korita bilo mnogo, zimi smo se u njima spuštali niz brijeg kao na sanjkama, a ljeti smo ih nosili na rijeku i koristili kao čamac. I, mora biti da su se ona opet, ovaj put po vlastitoj volji, pretvorila u vozila i otišla u susret nekome tko će ih znati cijeniti više od nas. Povukla su se u planinska i otočna sela gdje nema vodovoda niti kupaonice i gdje je sve kao nekad.

(Pavao Pavličić, „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2019.)

23+