Korisna „kliznuća“

Često mi se događalo da na predavanjima „kliznem“ iz stručnih u majčinske rečenice. Činila sam to najčešće onda kad je tema bila vezana uz magiju nečijeg pripovijedanja. Znala sam studentima reći da ne ogovaraju nekoga s kim nisu popili kavu i koga nisu pogledali u oči. Savjetovala sam im da ne iznose žestoke sudove o piscima čije knjige nisu pročitali. Jer, u vremenima površnosti svi se usuđujemo o svemu razgovarati, sve ocjenjivati, o svemu prognozirati.  Znalo mi je, priznajem, pri tome biti nelagodno. No, priča me vukla naprijed i nisam je mogla zaustaviti. Bila sam svjesna da ih podsjećam na njihove majke, bake, očeve, stričeve, tetke…

I meni je, u njihovim godinama, silno išlo na živce kad su starije gospođe preda mnom nizale primjere iz svoga života. One su željele da  ja nešto usvojim, da  donesem  zaključke koji će me usmjeravati u mom tadašnjem, ili budućem životu. Ali, kao što se malo toga može naučiti iz velike povijesti, tako se isto malo može naučiti i iz povijesti naših obitelji. Kad bih osjetila da sam pred studentima otišla predaleko, vratila bih se literaturi. Jer, doista, i sama sam bolje razumjela napisano. Primjerice, odgovor na pitanje kako se mi odjednom nađemo u ulogama koje donedavno nismo razumjeli, našla sam nebrojeno puta u književnosti. Jedan od tekstova o složenom i prelijepom odnosu majke i kćeri jest Gavranova komedija „Sladoled“, komedija čiji je naslov zasigurno privlačan ovim vrućim danima. Rečenice što ih Mladena Gavran (majka) i Ana Vilenica (kći) izgovaraju kroz odrastanje i starenje toliko su naše i prepoznatljive, kao da su dotrčale iz kutova naših kuhinja i spavaćih soba.   

U priznanju svojih propusta, ići ću još malo dalje. Iskreno, nisam naučila ništa ni iz vlastitih „kliznuća“. Sada ću lošu učenicu pomilovati dodatkom koji će – umjesto mene – izgovoriti netko drugi: „Da nije bilo tih pogrešaka, pitam se što bi ostalo od tebe, bi li ikada napisala ijednog retka“.

19+