Konj i tovar

U doba moga djetinjstva, prije više od pola stoljeća, moglo se ponekad čuti kako za nekoga kažu da je pao s konja na magarca. Živo se sjećam da sam imao velikih problema s tom izrekom.

Jer, najprije mi nije bilo jasno kako to čovjek pada s konja na magarca. Mogao sam razumjeti da netko, jašući na konju, izgubi ravnotežu pa ljosne na zemlju; ali, kako se baš u tome času tu nađe magarac, pa da on na njega padne? Poslije, kad sam razumio da se u izreci ne govori doslovno, nego metaforički – u smislu da netko s boljega dođe na gore – opet mi tu stvari nekako nisu štimale. Jer, nije mi se činilo da je doista loše prijeći s konja na magarca: iz iskustva sam znao da konji mogu biti vrlo opasni, da se vole ritnuti, a koji put i stresti jahača ravno na ledinu, dok su magarci mirni i zamišljeni, pitomi i umiljati, pa premda su ponekad svojeglavi, ipak je s njima mnogo ugodnije imati posla. Napokon, nije mi prijelaz s konja na magarca izgledao kao nazadak i zato što sam bio uvjeren da će onaj koji tako pada svakako putovati na more. U ono doba, naime, na kontinentu smo magarca viđali samo onda kad bi prošlo kakvo veliko stado, gdje je magarac išao ispred ovaca, a inače smo s magarcima imali posla jedino kad smo išli na odmor. Pa kakva je to onda degradacija, ako za nagradu dobiješ ljetovanje u Podgori?

     Jer, konji i magarci bili su važan dio naših hodočašća u Dalmaciju, i to zbog onoga što smo gledali iz vlaka. Putovalo se uvijek nekako popodne, pa smo kroz cijelu Slavoniju motrili zaprežna kola kako čekaju na rampi ili vozove sijena kako izlaze iz livada. A u zoru bismo se – nakon svih onih tunela i iskara iz lokomotive – našli u Dalmatinskoj zagori, i tada bi nam u vidokrug ulazile kamene ograde, a pokraj njih tovarčići što mirno brste zelenilo i samo strižu ušima na tutanj vlaka što prolazi. Prijelaz s kontinenta u Dalmaciju značio je prijelaz iz svijeta u kojem dominiraju konji u svijet u kojem dominiraju tovari.

      Ovo utoliko više što smo s vremenom uočili da su na moru konji prilična rijetkost, gotovo isto onako kao što su gore kod nas magarci. Jer, na jugu su se konji mogli vidjeti samo u većim gradovima, gdje su ih koristili mljekari, smetlari i drugi, dok su ih na selu posjedovali samo najbogatiji gazde, oni kojima su se i polja nalazila na ravnome, gdje konj može prići. Svi su ostali držali tovare, jer tovari se mnogo lakše penju po strmim obroncima, a njihova kopita bolje podnose neravne putove i oštro kamenje. A tu je još nešto: zbog takve konfiguracije terena, konji i magarci u Dalmaciji nisu pretežno vukli kola (premda je kola bilo i zvala su se kar), nego su najviše nosili teret na leđima, obješen u ravnoteži s obje strane samara. A za takvu je svrhu opet pogodniji tovar, jer on može mnogo više ponijeti u odnosu na vlastitu težinu, a i izdržljiviji je od konja.

     Ukratko, tovari su u ono vrijeme za nas kontinentalce bili bitan dio našega doživljaja Sredozemlja, gotovo jednako važan kao i more. Zato je neizostavan obred na našem ljetovanju bilo i slikanje na tovaru, ili s njim: trebalo je o tome ostaviti dokument, trebalo je dobro zapamtiti kako to izgleda. Osjećali smo se posve isto kao da smo putovali u Egipat, pa ispod piramida jahali na devi i tako se slikali.

     A tek smo poslije shvatili da se tu ne radi samo o egzotici, niti samo o tome da su konji češći na kontinentu, a magarci uz more. S vremenom smo uvidjeli da ta dva kopitara imaju i mnogo složenije simbolično značenje, tek što je ono vidljivo istom onome tko dobro upozna i more kontinent.    Jer, tovar svojim izgledom i svojim mjestom u ljudskome svijetu sažima sve ono što je bitno za privredu južnih naših krajeva. On je malena, neugledna životinja, donekle čak i na zlu glasu, jer se za njega tvrdi da je glup. Sve što se uz njegovu pomoć radi, mora se raditi polagano i ustrajno, često i vrlo dugo, bilo da je riječ o poljoprivredi ili o gradogradnji, jer je zemlja škrta i svuda je ljuti kamen. Ali, zato je rezultat vrijedan svake pažnje: vino i ulje što se dobivaju uz pomoć magareće radne snage fantastični su, a zgrade za koje su tovari vukli klak i salbun stoje stoljećima.

     Konj je, s druge strane, lijepa i ponosna životinja i uz njega je teško vezati pojam skromnosti. On je više znak bogatstva, nego što bi sam to bogatstvo stvarao: izobilje, naime, na sjeveru dolazi od zemlje i šume, a konj je tek signal da ono postoji. Zato konj traži mnogo njege i zato je vrlo često upravo on ključno svjedočanstvo nečijega uspjeha u životu. Nema tu raskoraka između neugledne vanjštine i sjajnih rezultata, kao kod tovara: kod konja je sve vanjština.

     A kad se to zna, onda je jasno kako činjenica da na sjeveru prevladavaju konji, a na jugu magarci nema samo praktične uzroke, nego su konj i tovar nekakvi simboli, kao da su nikli izravno iz povijesti i iz mentaliteta. Doista, oni bi mogli poslužiti kao heraldičke životinje, pa biti ucrtani u grbove južnih i sjevernih naših županija, umjesto svih onih lavova, kuna i jelena.

     Utoliko više zabrinjava što i jedni i drugi pomalo nestaju, jer to znači da i povijest i mentalitet – sjeverni i južni – tonu u zaborav. Doista, i konja i tovara ima sve manje. Zapravo, oni više gotovo da i nisu tu zato da bi nešto radili, nego ih ljudi drže iz drugih razloga. Tovari u Dalmaciji služe za pokazivanje turistima, pa se čak organiziraju i nekakve utrke jadnih magarčića. Konji u Slavoniji služe za razmetanje, da se vidi tko je bogat i tko može sebi dopustiti da ih drži.

     A tu više nikakve simbolike nema. Kad bi još išta vrijedile one stare izreke, moglo bi se kazati da su danas i konji i magarci pali s konja na magarca.

(Pavao Pavličić, More i voda, Zagreb 2014.)

12+