Kombinirani prašak

Jedan od snova što ih čovječanstvo dugo i uporno sanja svakako je i san o panaceji. Panaceja bi bila lijek za sve bolesti: kad se osjećaš loše – bez obzira na to radi li se o prehladi, o lomu kosti ili o zarazi – dovoljno ti je iskapiti čašu toga napitka i opet si zdrav. Ideja se pojavila još u antička vremena, a onda je trajala u raznim oblicima sve do našega doba, pa se i danas mogu u novinama naći napisi o tome kako je netko pronašao supstancu – bilo prirodnu, bilo sintetičku – koja liječi sve bolesti.

Nije sad važno što se na kraju uvijek pokaže kako ta čarobna tvar, doduše, liječi gripu, ali uz to razara jetru ili izaziva krvarenje iz crijeva; važno je tek to da je ideja i dalje živa, kao što su žive i neke druge zamisli, poput nastojanja da se pronađe način da čovjek leti uz pomoć vlastitih mišića, pa se nađu i entuzijasti koji će to pokušati.

            Ali, dok se kod toga letenja može običnom matematikom dokazati kako čovjek u mišićima naprosto nema dovoljno snage da pokreće krila koja bi ga mogla nositi, kod panaceje je drugačije. Ne samo zato što smo svi, kad obolimo, skloni vjerovati u čuda samo ako nam ona obećavaju ozdravljenje, nego i zato što su ljudi u potrazi za univerzalnim lijekovima otkrivali one specijalističke, pa je tako napredovala i medicina i čovječanstvo uopće. Dapače, povremeno se čini da smo u jednom povijesnom razdoblju panaceju već i imali, ili smo barem imali nešto što je na nas kao panaceja djelovalo. Bio je to kombinirani prašak.

            A u tom nazivu bilo je sadržano sve što je bitno znati o samoj pojavi: bio je to doista prašak, i bio je kombiniran u tom smislu što je bio u isto vrijeme i analgetik i antipiretik. Kupovao se u ljekarni, i to nikad samo jedan, nego uvijek više, jer je bio razmjerno jeftin, a svaka je obitelj željela imati zalihu kombiniranih prašaka za hitne slučajeve.

            Evo, dakle, što bi vam dali u apoteci kad biste zatražili kombinirane praške: bili su to papirići koji su bili na osobit način ispresavijani. Nisu, to, dakle, bile vrećice, nego bi papirić, kad biste ga razmotali, imao oblik listića, otprilike deset puta pet centimetara. To je bilo uređeno tako radi toga da bi se prašak mogao lakše konzumirati: kad biste razmotali papirić, onda bi on bio malko ugnut po sredini, i to uzduž, pa vam nije preostajalo ništa drugo nego samo da otvorite usta, zabacite glavu i sadržaj istresete na jezik, a potom da brzo popijete dva-tri gutljaja vode. Ovo posljednje ne samo zato da se prašak lakše rastopi i počne djelovati, nego i zato što je bio jako gorak. Neki su s tim imali problema, jer bi im prašak ušao u zube, u dušnik, stali bi kašljati i panično naginjati iz čaše. Ali, nitko nije zbog tih nevolja odustajao od kombiniranoga praška.

            Treba, naime, znati da se on uzimao samo u ljutoj nevolji. Nije tada bilo na desetke raznih antipiretičkih i analgetičkih tableta (kako klasičnih tako i šumećih), koje se onda još i na televiziji reklamiraju, nego ste lijekove dobivali isključivo na recept. Sve osim toga kombiniranog praška, a on je bio pravi spas u mnogim situacijama.

            Recimo, tada su ljudi često patili od zubobolje. Zubna higijena nije bila osobito razvijena, hrana je bila svakojaka, zubarska tehnika bila je nesavršena, pa je zubobolja bila svakodnevna pojava. I, kad bi se ona javila, trebalo je brzo uzeti kombinirani prašak i bol bi nestala kao rukom odnesena.

            Isto su tako tada mnogi patili od glavobolje, a meni se čini da je ona bila češća nego danas. Nije se, doduše, govorilo o migrenama, ali je zato bilo mnogo drugih uzroka koji su glavobolju mogli izazvati: ljudi su putovali sredstvima javnoga prijevoza u kojima je bio propuh, zbog slabe konstitucije burnije su reagirali na promjene vremena, a bilo je i takvih koji su glavobolju dobivali od nervnih živaca, kako se tada govorilo. U svim tim situacijama kombinirani prašak bio je prvi pri ruci.

            Tako je bilo i kod temperature: kad bi počela groznica – zbog azijske gripe ili zbog kojega drugog razloga – trebalo bi uzeti kombinirani prašak i on bi suzbio vrućicu. Bilo je takvih koji su gripu liječili isključivo kombiniranim praškom, a bilo je i onih koji su ga koristili i za mnogo ozbiljnije bolesti od gripe. Što da vam kažem, u mnogim obiteljima on je bio jedini lijek za koji se uopće znalo, ili jedini koji se priznavao kao pravi lijek.

            Ukratko, kombinirani prašak bio je za nas panaceja. Znam, sad se vi pitate je li doista tako i djelovao, naime, je li doista liječio sve bolesti. A tko to može znati? Jedno je sigurno: ono za što smo ga mi rabili, to je i uspijevao izliječiti, pa je on – u našem skučenom svijetu u kojem su bolesti bile malobrojne i sirotinjske – doista vrijedio kao univerzalni lijek. Znali smo, doduše, i mi da postoje teže i opasnije bolesti, a među njima da je najgora tuberkuloza. I, nije nam padalo na pamet da bi kombinirani prašak mogao izliječiti tuberkulozu, ali smo isto tako znali da nju ne uspijevaju izliječiti ni mnogo ozbiljniji i skuplji lijekovi nego što je on. A on je imao barem tu prednost što je čak i kod tuberkuloze mogao olakšati stanje: kad bi ga bolesnik popio, pala bi mu temperatura, barem na neko vrijeme. Pa tko onda da ne vjeruje u takav lijek?

            I, mi smo vjerovali, sve dotle dok nisu došle druge stvari, koje su bile učinkovitije i više nalik na panaceju. Najprije je došao onaj penicilin, pa streptomicin, pa svi drugi antibiotici. Njih, doduše, niste mogli kupiti u apoteci niti ih sami sebi prepisivati, ali su zato doista stvarali čuda, čak i kod tuberkuloze. A usporedo s tim, narasla je i ponuda drugih lijekova, a oni su bili specijalizirani, osobito načinjeni za određene bolesti, pa se činilo da je razumno posegnuti i za njima.

            Jer, i mi smo sve više znali o bolestima, i zato nam je bilo sve manje vjerojatno da bi jedan lijek bio dobar za sve njih. I tako je kombinirani prašak zapao u dekadenciju koja je trajala sve dok nije posve nestao. Postoje, doduše, sad drugi lijekovi sa sličnim učincima, ali mi više u njih ne vjerujemo onako kako smo vjerovali u kombinirani prašak. I, upravo je ta vjera ono što nam danas najviše nedostaje. Kad pomislim na to, zaboli me glava i dobijem želju da skoknem do ljekarne i kupim jedan kombinirani.

(Pavao Pavličić, „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2017.) 

15+