Kolovoz ispisan „tintoblajkom“

Jučer sam listala album sa starim fotografijama. U njemu nema očevih fotografija iz djetinjstva, pa čak ni iz mladenaštva. Zastala sam na jednoj. Na njoj Bata – tako su moga oca (poslovođu u prodavaonici obuće „Borovo“) zvali njegovi jarani – ima dvadeset i šest godina. U naručju drži mene, a pokraj njega, nježno naslonivši se na muško rame, stoji njegova četiri godine mlađa supruga. Pletenice su joj tamne i duge. Ona je moja majka. Kiselo se smiješi. Kolovoz je, ili august, kako je „tintoblajkom“ napisano na uskoj žućkastoj površini ispod, 1960. godine. Imam šesnaest mjeseci, a mlada je žena – fotografija to nije skrila – ponovno u poodmakloj trudnoći. 

Nisam tražila crte svoga lica ni na licu oca, ni na licu majke. Daleko me više zanimalo kako to da njih dvoje, oni koji su sličili jedno drugome puno više nego što su njihova djeca sličila na njih, nisu uspjeli ostati zajedno. Poželjela sam fotografiju izvući iz ležišta i na poleđini napisati rečenicu Michaela Ondaatjea: „Eto, što mislimo o bračnom životu“, onu koju je autorov otac – stoji u knjizi „Obiteljsko naslijeđe“ – ispisao na fotografiji snimljenoj u svibnju 1932. Gledao je u kameru dok je njegova mlada supruga (autorova majka) stajala uz njega i „naginjala se tako da joj je lice u profilu u istoj razini s njegovim“. Baš onako kako što je činila i moja majka. Dvadeset i osam godina poslije.