Književne nagrade

Sjećam se trenutka u kojem sam odlučila pripremiti i prijaviti kolegij Književna nagrada –  ulaznica u književnu povijest? Točno, s upitnikom u nazivu. Taj se upitnik poslije pokazao i važnijim od riječi koje su mu prethodile.

Bila sam u društvu dvojice književnih znanstvenika; obojicu je krasila titula doktora znanosti, obojica su bila u istom prosudbenom povjerenstvu za jednu jako zvučnu književnu nagradu. Ime dobitnika je već bilo medijski obznanjeno. I dok je prvi, uz nagrađenu knjigu, nizao samo superlative, drugi je svaku njegovu ocjenu osporavao. Iz njegovih komentara (komentara drugog), netko manje upućen, mogao je zaključiti da se radi o prvijencu nekog autora koji u svom čitateljskom mirazu nema ni tri pročitana romana. Za pojedine slušatelje, pogotovo ako su iz „iste struke“, rasprava vođena povišenim tonovima, točnije polemika dvojice članova istoga povjerenstva, bila je zanimljiva i zbog toga što su drugim kolegama mogli otkriti tajnu i razloge zbog kojih nagrađeni naslov nije ukrašen jednoglasnom odlukom nego većinom glasom ocjenjivačkog suda. Meni je taj razgovor postavio nova pitanja koja su godinama, pogotovo otkako sam i sama počela pisati, noćila u meni.

Može li se uz nagradu vezati i imenica objektivnost, što je uopće objektivnost u prostorima iz kojih se ipak ne mogu isključiti emocije, ukusi…Što se sve mora poklopiti u jednom trenutku da nagrada ode baš u ruke tog i tog…Jake osobe našeg književnog života takva i slična pitanja si i ne postavljaju. Oni vjeruju da postoji božanski instrumentarij kojim mogu ocijeniti djelo, a da je taj instrumentarij skrojen baš po njihovoj čitateljskoj i stručnoj dimenziji.

Tako je, došlo do kolegija. U to se, priznajem, uključilo i još nekoliko intencijskih točaka:

1.

            Osobno iskustvo žiriranja (od žiriranja u nagradi Ksaver Šandor Gjalski, preko sudjelovanja u ocjenama za nagradu Goran, Julije Benešić, Vbz- nagrade za najbolji neobjavljeni roman pod šifrom, nagrade Grigor Vitez, nagrade August Šenoa, Vladimir Nazor, Stjepko Težak… do međunarodne nagrade Meša Selimović). Imala sam iskustvo biti jednom od članova, ali i iskustvo osobe koja u ime svih daje svoj potpis na odluku. I uvijek je uz to bio vezan i osjećaj nelagode, odgovornosti, straha… Ukratko, stvar sam poznavala iznutra.

2.

            Kao književni kritičar pitala sam se često utječe li na šire čitateljstvo činjenica da je djelo nagrađeno. Utječe li ona i na suvremenike, ali kako se i jednog dana prema nagrađenima odnose oni koji usustavljuju nacionalnu književnost. Je li možda i činjenica da je djelo nagrađeno jedan jezičak na vagi koji odlučuje o uključivanju u povijest književnosti, u leksikone, književne enciklopedije…

3.

            Bilo je tu, priznajem, i malkoc osobne taštine. Katkada sam se i sama – kao autorica – nadala nekoj nagradi, a onda je ona, iako su glasine već do mene kao buduće nagrađenice stigle, otišla u kolekciju nekomu drugome. Vjerojatno sam iz usta puno mlađih, neutralnijih i ne uključenih u ono što se zove stvarni književni život, željela čuti da oni često misle drukčije od ocjenjivačkih sudova.  U akademskoj godini 2008/09. prošla sam sa studentima kroatistike (onima koji su kolegij izabrali) gotovo sve književne nagrade u Hrvatskoj. Opisali smo njihovu povijest, upitali se gdje su neka imena koja su prije deset ili dvadeset godina nagrađena zvučnom nagradom, začudili se što neki nikada nisu ni dobili nagrade…U seminarskoj dijelu kolegija studenti su „glumili“ prosudbene komisije, odabirali su iz užeg kruga favorita. I redovito, njihova odluka nije se slagala sa službenom odlukom. Što ne znači da su oni bili u krivu.     

                                                           ***

            U posljednje vrijeme sve je više nagrada. Uz nagrade se vežu i neka novčana sredstva. Primjerice Vbz-ova nagrada za neobjavljeni roman iznosi 100 000 kn bruto; što je u našim prilikama iznos na kojem  – oni koji zavidjeti znaju – zavidjeti mogu.  U svijetu u kojem se sve manje volimo i poštujemo, to je itekako dobar povod da nekog kolegu proglasimo lošim piscem. Neke pak nagrade ostaju zvučne premda uz njih ide samo plaketa i još neki darak

(tako je bilo s nagradom  Kiklop, tako jei s nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti). Sama sam dva puta dobila nagradu Kiklop, ali su mi još draže dvije nominacije; obje su bile uz Mirka Kovača. U takvom odnosu nemaš se čemu nadati, ali ti laska kad ti je ime nakratko vezano uz nekoga tko potpisuje takav opus.  

            Za nagrade je jako važan kontinuitet. Izdvojit ću jednu, Nagradu Ksaver Šandor Gjalski koja se dodjeljuje od osamdesetih godina prošloga stoljeća. Time se nekako i nametnula u javnosti kao jako, jako važna nagrada. Uz taj kontinuitet bitan je i odnos prema njoj, odnos onih koji o njoj brinu. U Zabok sam odlazila i kao članica žirija i kao nagrađenica. To kako je cijeli grad uključen u priču i kako su oni ponosni na svog Gjalskog, u vremenima koje ruši sve prave vrijednosti, jako je, jako dirljivo.   

Lijepo je što postoje specijalizirane nagrade (za esej, za roman, za poeziju, za kritiku). Bila bih još sretnija kad bi se vodilo računa da nagrađeni naslov svojim tematskim ili izražajnim razinama komunicira s djelom pisca po čijem je imenu nagrada naslovljena.

Zanimljivo je što neki utemeljitelji nagrada (primjerice gradonačelnik Tuzle i odličan pisac Jasmin Imamović), u svom povjerenstvu redovito želi imati ljude iz prakse, dakle pisce, čime dokazuje da ne postoje ista čitanja, te da se čitanja izvana i iznutra uveliko razlikuju.

            Od svih  nagrada, ipak je ljubav čitateljstva najveća nagrada. Jednom sam u nekom intervjuu rekla, i sad ću Vam to i ponoviti, da sam uvjerena kako se anđeo književnost nastanio u prostorijama provincijskih knjižnica koje s nestrpljenjem očekuju dolazak svoga pisca i da mu je tamo daleko ugodnije nego u palačama u kojima se dodjeljuju nagrade.

Nagrade usmjeravaju oko struke prema sebi, ali ulaznica u pravu književnu povijest – da zaključim zaključeni kolegij –  one ipak nisu.