Kishon o laganju

Gospođa u pazinskoj knjižnici upitala me kako je došlo do naslova moje prve proze. Iz njezina osvrta lako je bilo prepoznati da joj se  knjiga svidjela, ali da joj smeta naslov „Zašto sam vam lagala“.

Ona je tekst primila kao istinit i glagol joj je, jednostavno, kvario dojam. Ispovjedila sam joj razloge. Rečenice imaju svoju logiku, ali ja jasno mogu odvojiti što je zbilja a što fikcija. Život se ne može prepisati. U njega se mora intervenirati da bi opisano izgledalo kao književni tekst a ne svjedočenje u sudskom procesu. Problem nastaje onda kada autori sami sebe uvjere da su fikcionalni dijelovi istina, i kad drugima tu tekstualnu vjerojatnost prikažu kao zbiljsku vjerodostojnost. Oni književnost shvaćaju kao oružje u osobnim bitkama. I upravo takvi spremni su se, dlanom položenim na Bibliju, zaklinjati kako nikada nisu lagali.

„A tko tvrdi da u svom svojem životu nije ni jedan jedini put lagao, za mene je naprosto budala. Laž je dio ljudskog života kao i sam govor. Životinje ne znaju govoriti pa stoga i ne lažu. Za odvjetnike i političare laganje spada u profesionalni moral, a u ljubavi se bez laži jednostavno ne može.  Ja ipak nerado lažem, kad baš moram. Meni ne treba nikakav povod za laganje. Mi smo pisci ionako rođeni lažljivci, i što bolje neki pisac laže, to mu čitatelji više vjeruju. Da, ja zaista cijenim značajne lažljivce u svjetskoj književnosti i žao mi je što nemam dovoljno vremena da pročitam njihova djela. Ali kad netko kao ja napiše sam ukupno pedeset knjiga, onda doduše kupi i poneku knjigu, ali malokad čita, i kad čita, obično su to špalte vlastitih knjiga.

Ephraim Kishon, Šalu na stranu – uspomene

 (s njemačkog preveo Zlatko Crnković, HENA COM, Zagreb 2008., str. 28-29.)

14+