Karta zemlje Bosne

Na zidu Magdalenine sobe obješena je karta svijeta. Svjetlo je usmjereno prema Australiji, da bi gimnazijalka lakše pronašla njezine otočiće, rijeke, gorja, gradove… I dok s papirića na kojem su popisani pojmovi, tražim one najmanje poznate i izgovaram: „ A sad, nađi rijeku Eyre, a sad Greyovo gorje“, prisjećam se pitanja što sam ga prije dvadeset i tri godine postavila tadašnjem predsjedniku Bosne i Hercegovine.

Toga dana, a bilo je to u studenom 1996. stigla sam, na poziv hrvatskog konzula, u Zurich. I dok sam vjerovala kako ću pred pedesetak slušatelja govoriti o književnosti, domaćini su me uveli u dvoranu na čijim je ulaznim vratima stajao natpis „Dani Bosanske Posavine“ Tek sam u tom trenutku shvatila kako sam samo dio programa na kojem će stotine Posavljaka svom predsjedniku, godinu dana poslije Deytonskoga sporazuma, postaviti pitanje o povratku. „Koja je bila veličina karte u Deytonu?“, bilo je prvo što sam poslije upoznavanja upitala. Predsjednika je moje pitanje iznenadilo. Odmah ga je proglasio pjesničkim. A ja sam te večeri, pogledavajući lica ljudi s kojima nisam dijelila samo istu večeru serviranu na kartonskim pravokutnim tanjurima, nego i komadiće vlastitih sjećanja, bila ozbiljna kao rijetko kada. „To vam je, predsjedniče, bilo i te kako važno. Puno je ljudskih sudbina bilo povezano s veličinom karte i debljinom triju glavnih predstavničkih kažiprsta.“ Po površini stola počela sam kažiprstom povlačiti zamišljene crte. „Vidite koliko je gradova i sela, koliko životnih priča i krhkih biografija ovisilo o debljini prstiju. Da je kažiprst hrvatskog predstavnika – a to nije bio vaš – bio tanji, možda bi broj večerašnjih porcija u ovoj dvorani bio neusporedivo manji.“ Sigurna sam da je tadašnji predsjednik napaćene države htio nastaviti razgovor, ali je osjetio da je potrebniji ljudima čija pitanja nisu skrivala nikakve pjesničke slike. 

Oni koji su te večeri bili u dvorani, nisu se vratili svojim kućama. Neki možda sada sanjaju i u mjestima na kontinentu koji je osvijetljen u Magdaleninoj sobi. I u svim onim državama koje će naši srednjoškolci morati znati pronaći na karti svijeta. Vjerovati mi je da potomci raseljenih neće zaboraviti kraj svojih predaka, premda im ni jedan njihov nastavnik geografije – u to sam uvjerena – neće zapovjediti na karti svijeta pronađu Derventu, Kraljevu Sutjesku, Kreševo, rijeku Bosnu, Jahorinu, ili Modriču…