Kantata o božićnoj kavi

Otkako pamti, ili je bolje reći otkako zna za sebe, Marta se svako, baš svako jutro budi oko šest sati. Odstupanja su malena, najčešće samo nekoliko minuta: pet prije šest, sedam poslije šest. Katkada se mjere u sekundama: trideset četiri sekunde do, trinaest poslije.

Vrijeme buđenja isto je i u jutrima što okončavaju Martine mirne noći kad plahte ostaju nategnute i nezgužvane kao i u onima koja preuzimaju nesane sate i košmare. A takva su sve češća. Tama ne uspijeva umiriti oči. Jer, slika što joj od rane mladosti ježi kožu i slabi kapke donosi snove nakrcane prikazama. Marta se budi i ustaje bez pogleda na kazaljke. Zidni satovi, ručni, budilice, starinski s utezima, digitalni s crvenim svjetlećim brojkama, ne nalaze se u popisu njezina inventara. Nikada, unatoč svemu, nije potražila savjet stručnjaka. Nije se upisala na listu čekanja u Centru za poremećaje spavanja. A takvih, ovdje na Sjeveru, ima na pretek. Svjesna je da je takav tajming duboko skriven ispod njezine kože.

Od svoje druge godine, nakon što su joj u prometnoj nesreći poginuli roditelji, živjela je u raskošnoj secesijskoj kući svojih udomitelja. Prolazna sobica bila je njezina. Spavaća se nalazila odmah do nje. Muškarac kojeg je zvala tajom radio je kao tehnolog u tvornici šećera, a njegova supruga, koju je Marta zvala mamom, bila je nastavnica likovnoga odgoja u osnovnoj školi na rubu grada. Veliku budilicu netko je od njih dvoje naslijedio od oca svoga oca. Je li darovatelj bio tajin ili mamin djed, Marti je bilo potpuno svejedno. Djevojčica je samo znala da mrzi budilicu koju otac ostavlja u njezinoj maloj sobi, na stoliću uz njezino uzglavlje, navijenu na točno šest sati ujutro, a potom odlazi u spavaonicu koja miriše na lavandu. Vrata ostavlja odškrinuta. Svake večeri na istoj udaljenosti od štoka. Tehnolog je u svemu bio precizan čovjek. Stvoreni prostor praznine punio je širinu pedlja. S vremenom je postao i jako poslušan. Nikada nije ni pomislio kako bi bilo dobro da se proširi pred koracima nepozvanog djeteta. Ipak, bio je dovoljno prostran da kroz sebe propusti zvuk budilice. A zvuk što se na svom stajalištu iskazivao i te kako uznemirujućim i preglasnim, na putu do muškarčevih ušiju slabio je. Tako je na odredište stizao dovoljno jasan, dovoljno glasan i dovoljno blag. Tehnolog je postelju napuštao zahvalan i smiren. U svom zadovoljstvu godinama nije opažao kako Marta u isto vrijeme navlači pokrivač preko glave. Da je samo jednom stao uz nju i otkrio joj lice, vidio bi kako dijete polaže dlanove na uši. Mama je ustajala nakon pola sata. Prvo bi odmaknula zavjesu i pogledala kroz prozor. Samo da se uvjeri je li tehnolog napustio dom. Jer, tek tada je u miru mogla popiti svoju prvu jutarnju kavu. Najviše je voljela okus one koju joj je slao Martin jedini biološki rođak, bratić njezina pokojnog oca. Živio je u Sarajevu. Tehnolog je svojoj supruzi uporno godinama ponavljao da je taj crni zavodljivi napitak izrazito škodljiv. Naglašavao je „izrazito“. Kava je bila proglašena krivom za sve ženine nervoze, glavobolje i nesanice. Spominjao joj je Napoleona koji je zbog prevelikog uživanja u kavi često obolijevao. A supruga je uzvraćala. Njemu, velikom zaljubljeniku u klasičnu glazbu, posebice u Bachove note, puštala je „Kantatu o kavi“ i isticala kako kava ima pozitivne učinke na mozak. Velike pisce čitala je s olovkom u ruci. Nije tragala za rečenicama što tematiziraju životne mudrosti i ljubavne nesreće koje barem jednom u životu pomiluju svaku ženu. Nadala se da će naletjeti na zapise o kavi, da će ih podcrtati i učiniti svom mužu vidljivijima. Marta se sjeća trenutka kad je mama, čitajući knjigu „Užici i patnje kave,“ uskliknula: „Čuj, mala, jedva čekam da se vrati s posla pa da mu citiram Balzaca“. Pružila joj je knjigu. Slijedila je podcrtano: „Ova kava ulazi izravno u tijelo i izaziva ugodno opuštanje. Ideje se pokreću kao bataljun vojske pred veliku bitku. Misli dolaze kao da su nošene vjetrom“. A kad je uvečer žena i učinila što je naumila, tehnolog joj je nezainteresirano uzvratio: „A što je bilo s Voltaireom?“

Na dan kad se iznenada pojavila tatina biološka kći, ona o kojoj ni mama do tada ništa nije znala, Marti je bilo devetnaest. I bilo je ljeto. U njezinu indeksu prve godine psihologije nizale su se petice. Na more, u odmaralište tajine šećerane, otišla je sama. Mama i tata ostali su kod kuće dogovoriti nastavak života s novom činjenicom. Činjenica je imala šesnaest i zvala se Anela. Na Martin mobitel, pet dana po odlasku na ljetovanje, stigla je mamina poruka. Marta je sve razumjela. Istog se dana javila rođaku iz Sarajeva, vlasniku uglednog projektnog biroa. Pozvao ju je k sebi. Supruga i on ionako nisu imali djece. Indeks Zagrebačkog sveučilišta zamijenila je sarajevskim. Na mamine i tatine pozive više nije odgovarala. Prijateljica joj je javila da se u prolaznu sobicu uselila Anela. Nije znala odgovoriti na pitanje „ostavlja li bivši tata budilicu i dalje na istom mjestu“.

Marta je s rođakovom suprugom nastavila piti kavu. Iako je voljela pravu, ukuhanu, sa šećerom, onakvu kakvu je svako jutro, ulivši u nju puno mlijeka, pila s majkom, prešla je na nesicu. Svoju je večernju molitvu umjesto Bogu upućivala zaboravu. Međutim, ni sve ponizne rečenice nisu uspijevale izbrisati riječi majčine poruke. Nakon završenog studija, Marta se odselila na Sjever. Pomagala je našim ženama koje u ratu izbjegle „gore“. Savjetovala ih je naučenim jezikom udžbenika i priručnika. Uspijevalo joj je blažiti tugu ratnih priča i ženskih stradanja. Muku nije primala na sebe. Sjever joj je ohladio srce. Na vijest da je tata, izmučen karcinomom želuca, preminuo, nije upalila ni svijeću. Ni majci nije poslala brzojav sućuti. Vrijeme je provodila sama. Biti nečijom poželjela bi samo u danima prosinca. S pogrešnim muškarcima odlazila bi na piće, u šetnje, a ubrzo i u krevet. Oko šest ujutro budila bi ih i govorila im kako je odluka da zajedno provedu noć bila „izrazito“ pogrešna. Ponavljala je riječ „izrazito“ tonom pokojnog tehnologa. Nije imala čak ni strpljenja za oproštajnu nesicu. Pustila bi Bachovu „Kantatu o kavi“ i čeka da taj netko napusti njezin stan.

Nakon jednoga prosinačkog jutra, u petoj godini svoje sjevernjačke adrese, nakon sna koji je svima ostao nepoznat, tri minute poslije šest ujutro sjela je pred računalo i internetskom vezom rezervirala let za Zagreb.

Na vrata kuće svojih udomitelja pokucala je u rano jutro. Na Badnjak. Otvorila joj je mlada žena. Predstavila se kao Anela. Kad ju je Marta upitala za majku, je li kod kuće, odgovorila je sa smiješkom. Smiješkom umjesto potvrdim da. Anela je dozvala ime koje nije pripadalo ženi na koju je Marta mislila. Anelina majka hladno je priopćila da „je babetina već godinu dana u staračkom“.

I doista, ta babetina, stara šezdeset tri godine, bila je u Domu za starije i nemoćne. Na rubu grada, odmah uz bolnicu i školu u kojoj je donedavno predavala likovni odgoj. Kad je Marta pokucala i otvorila vrata, vidjela ju je kako sjedi pokraj prozora. Sobica je mirisala na onu njihovu pravu kavu. Mama je još uvijek bila lijepa. Bez bora, njegovana, u bordo kućnom ogrtaču. Pogledala je svoju malenu u oči i izgovorila: „Oprosti”. Potom je dodala: „Nemam mlijeka, ali ponijela sam šalicu iz koje si ti uvijek pila.“

Kafu su ispijale polako – uz priču, uz priznanja, uz otkrivanja, uz isprike i traženja oprosta. Marta je pristavljala nove džezve. Negdje oko podneva, mlada žena je zavrtjela svoju šalicu i okrenula je. Nakon nekoliko minuta podigla ju je i u dno utisnula prst. Mama je preuzela šalicu iz Martine ruke, pogledala u soc i prošaptala: „Vidim da ćeš Božić provesti s onom koja te najviše voli, budalo mala“.

Marta je noć rođenja najvećeg Sina provela na pomoćnom ležaju staračkog doma. Ništa nije sanjala. Dvadesetak centimetara od njezine glave, tik uz televizor stajala je budilica. Kao ukras, kao dokaz.

„Više nije pouzdana“, rekla joj je ujutro mama. „Inati se i s pet ujutro skače na sedam, osam, devet… Zaboravlja šesticu“.

Soba je mirisala na svečano jutro i na kajanje, na kavu i zagorjelo mlijeko, na cimet i osušene sitne jabuke.

+20