Kako je bilo „Kad sam…“

Odrasla sam uz priče čiji su počeci glasili:„E, kako je bilo u naše vrijeme, a sada…“ Kolutala sam očima, čepila uši jer se zaključak kazivača redovito svodio na isto: Njima je bilo daleko teže nego nama. Oni su u školu išli pješice, a mi autobusima, oni su bili gladni, a mi „izvoljevamo“, oni nisu išli na maturalce, a mi bismo u tamo neki Dubrovnik.

Umjesto da odemo do Požege i „posaugamo“ ljepote Zlatne doline i sami se uvjerimo o čemu je u lektirnom naslovu pisala Zlata Kolarić Kišur. 

Četiri desetljeća poslije položene mature, i sama izgovaram riječi koje podsjećaju na one koje sam u mladosti izbjegavala slušati. Samo što nakon nekoliko istih riječi, dolazi bitno različit sadržaj. Na scenu stupa priznanje da je nama bilo daleko lakše nego mladima danas. Ne pamtim ni jednu mučnu situaciju iz gimnazije, ne sjećam se školskih zadaća iz hrvatskoga jezika, ne znam jesmo li pisali testove iz likovne umjetnosti. Sve se odvijalo lakoćom. Odlični učenici bili su nagrađeni oslobađanjem od polaganja mature, a danas super odlikaši i županijski prvaci odlaze subotom na dodatne pripreme za maturu! Na prijemnim ispitima za fakultete ispitivači su nas navodili na razgovor o našoj motiviranosti. Roditelji, ili staratelji, čekali su kod kuće i podrazumijevali da su djeca svoj posao uspješno obavila.

Biti uklopljen, biti prihvaćen u razredu, provoditi vrijeme u zajedničkim aktivnostima, bilo je nešto vrijedno istinskoga truda i neusporedivo s računanjem prosjeka ocjena. Jedanput godišnje odlazili smo u Trst i razgovarali o glazbi i filmu. I sada se gotovo glasno smijem prisjećajući se razrednikova nespretnog govora na početku maturalca. Crveneći nas je upozoravao kako se i od poljupca može razboljeti, a autobus je – taj prema Dubrovniku – pri tome štektao; što od starosti, što od čuđenja. 

Danas mlade sve teže možemo uvjeriti da će stresni dani, izgriženi nokti, neizvjesne upisne liste, prijemni ispiti na kojima se propituje sve osim područja koje se odabire za studiranje, suze zbog pada sustava u noći prijava, jednom ipak biti nagrađeni. 

Makar i u dobro napisanoj fikciji! Ako i njoj uskoro ne krenu propisivati ključne riječi!

40+