Ju te san se zajubija

Postoje u vezi s književnim tekstovima neke predrasude koje su tako duboko ukorijenjene da ih više i ne doživljavamo kao predrasude, nego kao zdravorazumske istine koje nije ni potrebno dovoditi u pitanje. Jedna od njih tiče se jednostavnosti odnosno složenosti lirskih sastavaka, kao i društvenih ambijenata u kojima takvi sastavci nastaju. Predrasuda ima dva lica.

Jedno je ono koje podrazumijeva da su umjetnički tekstovi uvijek značenjski složeniji, a pučki da su svagda jednostavniji, iz čega često slijedi zaključak – prije prešućen nego izrečen – kako značenjska složenost ujedno znači i višu književnu kvalitetu, a da je za razumijevanje pučkih tekstova potrebna manja recepcijska kompetencija nego za razumijevanje literarnih. Drugo lice te predrasude – koja se, kažem,  uzima kao nešto samorazumljivo – pretpostavlja da se onda kad je jednostavnost teksta konceptualna – dakle sadržana u pjesnikovoj intenciji – takav postupak može očekivati u umjetničkome, a ne u pučkom stvaralaštvu. To onda vrijedi i za kvantitativni aspekt takvih sastavaka: da se pjesma načini od samo jednoga, dva ili tri stiha, može se očekivati od učena autora, koji traži da recipijent uoči odmak od tradicije i da ga primjereno vrednuje, dok je u pučkom stvaralaštvu drugačije.

            Ovdje imamo posla s tekstom koji efikasno opovrgava oba aspekta te predrasude, i to tako da se predrasuda razotkriva u svoj svojoj promašenosti: niti je pučki tekst nužno jednostavan, niti su njemu nedostupni postupci koje obično nazivamo literarnim minimalizmom, a koje onda procjenjujemo kao zanimljive autorske zahvate. Tekst glasi ovako:

                                   Ju te san se zajubija.

                                   Druge ne bih poželija,

                                   cesarica da bi bila.

            Po čemu je pjesma iznimna, vidi se već i pri ovlašnom čitanju: sastoji se ona, strogo uzevši, od samo tri stiha. To je, doduše, u izvedbi donekle zabašureno činjenicom da se svaki stih ponavlja dvaput, kao da je riječ o distihu. Tako se stječe dojam da teksta ima dovoljno za normalno trajanje popijevke, utoliko više što je i melodija polagana i ima mnogo dugih nota. Činjenice su, međutim, nemilosrdne: ima tu samo tri retka, a pučki pjesnik i njegova publika smatrali su da je to sasvim dovoljno, te da je u ta tri retka rečeno sve što treba o temi kojom se pjesme bavi.

            Nije, međutim, nevažan ni način na koji to čini, i tu dolazimo do još jedne specifičnosti ovoga teksta. On pripada onoj skupini pjevanih pjesama koja se po svome postupku donekle izdvaja iz korpusa kojemu inače pripada. Pučke su popijevke, naime, sklone da u svojim tekstovima pričaju neku priču ili dočaravaju nekakvu situaciju, u kojoj onda postoje likovi, okolnosti, postoji često i središnji problem, a nerijetko se javlja i više glasova – odnosno govornika – koji o tome problemu iznose vlastito mišljenje. Ali, ima i takvih koje bismo mogli nazvati izjavnima, kao što postoje i izjavne rečenice: u njima se samo konstatira stanje i o tom se stanju iznosi nekakav stav, i to je sve. Niti se nudi kakva argumentacija, niti se slušatelj nastoji pridobiti originalnim slikama ili stilskim paradama, niti se, napokon, donosi kakav zaključak. A pri tome, konstatacija ne mora biti ni nova niti originalna, nego može na slušatelja djelovati upravo činjenicom da je očekivana i da se to očekivanje ispunjava.

            Pogledajmo pobliže. U prvom stihu govornik – za kojega ne znamo ni tko je ni kakve su mu namjere – poručuje svojoj odabranici da se u nju zaljubio. Za većinu pjesama to bi bila polazna pretpostavka koju je potrebno dokazati, ili barem ilustrirati, ali za ovoga autora kao da je to sasvim dovoljno, pri čemu mu ne smeta ni okolnost da je takva izjava jednostavna i pomalo banalna. U drugom stihu on izjavljuje da nikada ne bi poželio drugu ženu, a time kao da samo pojačava ono što je kazao na početku; ta je izjava tek ilustracija onoga što je rečeno prije. Napokon, u trećem stihu – koji je zapravo, gramatički, a i po smislu, nastavak drugoga – tvrdi se kako kazivaču nešto slično ne bi palo na pamet ni u slučaju da je dotična žena cesarica, to jest carica. Time se implicitno govori da je njemu žena kojoj se obraća bolja, vrednija, draža od svake druge žene na svijetu, bez obzira na njezin društveni položaj, pri čemu se podrazumijeva da carica mora biti ne samo moćna i ugledna, nego i lijepa. Zapravo se carica uzima kao mjerilo svih onih kvaliteta koje mogu neku ženu krasiti.

            I, to je sve: ništa se drugo ne navodi, kao da se vjeruje kako je ono što je izrečeno dovoljno jako i dovoljno uvjerljivo, te nisu potrebni nikakvi drugi dokazi. Ali, tko želi doista razumjeti pjesmu, mora sebi postaviti neka pitanja, i on to doista i čini, premda možda i nije toga svjestan. Među tim pitanjima najvažnija su dva.

            Prvo od njih glasi: tko je onaj tko tako govori? Odakle mu smionosti da svoju ljubav izrazi na tako jednostavan način? Pri pokušaju da se na to odgovori, treba uzeti u obzir da je pjesma predviđena za klapsku izvedbu. Postojao je nekada u Dalmaciji – odakle pjesma nesumnjivo potječe – običaj koji je karakterističan i za druge mediteranske zemlje: mladići su išli u serenadu kakvoj ljepotici, pri čemu je jedan od njih bio udvarač – onaj koji zapravo govori ono što klapa pjeva – dok su drugi njegovi pomagači. Pri tome se podrazumijevalo da pjesmu čuje cijelo susjedstvo – jer ulice su uske, a znatiželja velika – dok se djevojka nipošto ne smije pokazati na prozoru, nego samo slušati iza škura. I, reklo bi se da upravo ta klapska izvedba objašnjava i jednostavnost teksta: kad taj tekst pjeva više glasova, onda se računa da ni onaj udvarač – koji, dakako, govori u jednini – nije osamljen u uvjerenju kako je ljepotica vrijedna svake hvale, a ni u uvjerenju da je to dovoljno izgovoriti, pa da postane ne samo istina, nego i poezija.

            Drugo je pitanje kakav je odnos teksta i glazbe i čime taj odnos rezultira. Meni se čini da je pri nastanku ove pjesme ključnu ulogu morala igrati glazba: netko se sjetio lijepe melodije (a ona je i danas vrlo popularna i često se izvodi), pa je ispravno zaključio kako je upravo ona glavni njegov adut. Ne samo da je polagana, nježna i milozvučna – pa je primjerena serenadi – nego se i lako pamti i lako reproducira. Tako je onda melodiji prepušteno da obavi glavni posao, dok su riječi tu samo zato da bi se s melodijom slagale. Kao da je netko – pučki stvaralac – ovako rezonirao: u tim se pjesmama ionako ne radi ništa drugo, nego se samo izjavljuje ljubav, i to najveća na svijetu; zašto da, dakle, to ne učinimo izravno, bez okolišanja, kad će to ionako – uz potporu glazbe – dati isti učinak kao i kod ostalih pjesama?

            I, tako dolazimo do zaključka koji, doduše, slijedi iz teksta ove pjesme (i iz njezina statusa, danas bi se reklo kultnog), ali vrijedi i za druge slične plodove pučkoga stvaralaštva. Taj zaključak glasi otprilike ovako: pučki je pjesnik sve prije nego naivan, i sve prije nego neosviješten o tradiciji vlastite umjetnosti i o njezinim konvencijama. U mediteranskim gradovima i gradićima serenade su se pjevale stoljećima, a stalno su se skladale i nove, pa je onaj tko se latio da stvori takvu pjesmu najprije morao dobro poznavati postojeći korpus, a onda prema njemu uspostaviti i nekakav značenjem ispunjen odnos. Upravo to je uradio autor ove pjesme: ne samo da je uvažio ono što mu je prethodilo, nego je to što mu je prethodilo nekako i uključio u svoje vlastito djelo, pa možda i komentirao, premda mu komentar zacijelo nije bio prioritet. U svakom slučaju, jasno se vidi da je pjesma plod jedne zrele umjetničke sredine.

            A vidi se to prije svega po njezinoj jednostavnosti, odnosno po činjenici da se autor odlučio za minimalistički postupak. Odlučio se, dakle, za ono za što se inače odlučuju stvaraoci umjetničke poezije. A to pokazuje – ako ništa drugo – da odnos pučkoga i umjetničkog nipošto nije onako jednostavan kako nam se ponekad čini. O tome svjedoči i okolnost da su mnoge pučke pjesme najprije bile autorski tekstovi i pripadale umjetnoj lirici, da bi poslije prešle u pučku sferu. Od svih mnogobrojnih primjera neka za ovu priliku bude dovoljna pjesma Tko je, srce, u te dirno, za koju je tekst napisao Petar Preradović.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

24+