Jedna muha i dva udarca

Moja je pokojna majka voljela pričati priče. Sjećam se i sad, a na pragu sam prve zrelosti, kako bi navečer, samo nekoliko minuta nakon što bih joj poželio laku noć, pažljivo sjedala na rub mog kreveta i dan na odlasku pretvarala u rečenice. Činila je to od trenutka kad nas je napustio moj otac. Njoj su tada bile četrdeset i tri, a ja sam upravo navršio trinaest godina.  I bio sam premlad da bih razumio prave razloge zbog kojih je moja majka u duboku noć ulazila pripovijedanjem.    

Sad mi je sve jasnije. Kasno navečer, svaki je dnevni događaj morao dobiti svoje zato. Na županijskom natjecanju iz matematike nisam prošao zbog toga što bih – možda – na putu prema gradu u kojem će se održavati državno, doživio saobraćajnu nesreću, zaključena četvorka iz hrvatskog zaustavit će mi – istina – upis u željenu gimnaziju, ali ću u toj drugoj zasigurno upoznati djevojku koja će me učiniti radosnim. U početku sam se smiješio njezinim uzročno posljedičnim konstrukcijama, prekidao je, glumio umor i pospanost. No, ona je ustrajavala. Godinu, dvije, pet. Sve do moje punoljetnosti. Rečenice su joj bile blage. I nikada nije preskakala naš ritual. Kad bi imala težak dan, izostavila bi opširniju priču. Umjesto nje izgovorila bi neku narodnu mudrost ili poslovicu. Željela je da o njoj ukratko porazgovaramo. Bio je to – slutim – njezin način na koji me pripremala za ono što zovemo život. Kad bih je pitao iz kojeg vrela izvlači sve te poučnosti, nije mi znala odgovoriti. – Tako, pamtim, čujem, vidim – petljala bi. Vjerujem da je bilo tako.

Dobro se sjećam jedne noći kad je – ušavši u moju sobu  – primijetila muhu na zavjesi. Tamo se umirila nakon što je petnaestak minuta kružila oko mog nosa. Majka se približila prozoru, raširila dlan desne ruke, okrenula ga bočno i oslonila na tkaninu. Dlan je stao klizati prema muhi. Pospanoj kao što sam bio pospan i ja. Akcija je uspješno obavljena. Muha se našla u klopci. Majka je otvorila balkon, pružila ruku kroz vrata, otvorila šaku i pustila ulovljenicu. Mene je oslobodila neprijatnog zujanja, a u isto vrijeme dobila je i poticaj za svoje kazivanje. Jednim udarcem dvije muhe – glasio je uvod u priču kojom je krenula u zaključivanje dana. Jednim udarcem dvije muhe – glasila je rečenica na koju sam prvo pomislio kad je ujutro zazvonio sat, a ja odlučio slagati mami kako me boli grlo. Ostat ću u stanu gledati reprizu prijenosa Oscara i neću pisati test iz matematike, pomislio sam. Jedan potez, dva zgoditka.

Iz stana u središtu grada mama i ja iselili smo dva tjedna nakon što je otac odlučio oženiti svoju trudnu ljubavnicu, pripravnicu u njegovom odvjetničkom uredu. Bio je kraj studenog.  Desetak godina mlađa od moje majke, dugonoga crvenokosa pravnica ušetala je u naš stan iz kojeg majka i ja – samo pet sati prije – iselili svoju garderobu i knjige. Otac nam je kupio jednosobni stan na Trešnjevci, u neposrednoj blizini nogometnog stadiona. U školu sam krenuo tramvajem. Za oca više nisam želio čuti. Zamolio sam majku da mi promijeni prezime. U svoje djevojačko. Nedostajali su mi moja soba, pogled na katedralu i očevo planiranje naše budućnosti. Prazninu su blažile mamine priče. Bile su tople i nježne, ali ipak nisu mogle osnažiti moju sve slabiju koncentraciju.  Labudi su se nastanili na stranicu imenika na kojoj je bilo, uz prekriženo očevo, ispisano moje novo prezime. 

Profesori su bili začuđeni. U čuđenju je prednjačio mladi predavač fizike. Nije mogao razumjeti kako dječak koji je na početku sedmog razreda pokazivao veliko zanimanje za površine, težine i mase, ne uspijeva na ploči – za ocjenu – riješiti kvadraturu nacrtanog stana. A stan je imao tri sobe, dva balkona, blagovaonicu nepravilnog oblika, kupaonicu, nekoliko uskih hodnika i bio je identičan onome iz kojeg sam nedavno iselio. O tome profesor nije mogao ništa znati. Stajao sam pred njim, znojio se, i useljavao svoje tijelo kroz vrata označena kredom, prolazio hodnikom do moje sobe, otvarao prozor i slušao zvuk zvona u podne. Vratio sam se u zbilju tek kad mi je rečeno da pokušamo s malo skromnijom površinom. Profesor je iscrtao jednosoban stan. Ponovilo se isto. Umjesto zvona čuo sam uzvike Heja, heja, navijače i znak za nastavak utakmice. – Jedan, žao mi je – rekao je profesor…

Ocjenu sam ispravio tek pri kraju školske godine. I to ne više kod istog profesora. Onaj koji je svojim nacrtima – ne sluteći to – dodatno ranjavao moju biografiju, mjesec dana nakon što mi je upisao jedinicu koja je probijala kućicu, i prema susjednoj sjevernoj i prema susjednoj južnoj, otišao je iz naše škole. Kamo, nije me previše zanimalo. Želio sam samo da nekako sazna da mi jer novi profa ipak zaključio odličnu ocjenu. Jer, površina novog stana koju je novi iscrtao na ploči, nije ni u jednom dijelu podsjećala na stan iz kojeg smo majka i ja iselili. Sljedeće godine pobijedio sam na školskom natjecanju iz fizike. Već sam tada odlučio što ću studirati. Rečeno, učinjeno. Nakon položene mature, našao sam se na studiju fizike.

Oca sam viđao samo u medijima. Pojavljivao se u pratnji čudnih tipova i to u prvim minutama dnevnih vijesti. Branio je lopove i prevarante, zločince i silovatelje, krive i nevine. Uvijek uspješno i sa smiješkom. Majka je – nakon što me prestala uspavljivati – priču zamijenila šutnjom. Progovorila bi tek kad bih od nje zatražio savjet. A tražio sam ih često. Jer, priznajem, njezine priče počele su mi nedostajati. Tada još nisam znao da se u majku uselila bolest i da joj ona krade riječi.

Upitao sam je tako jedne večeri, nakon što sam počeo slušati metodiku nastave fizike, trebam li profesoru reći da sam ja onaj njegov učenik kojem je na početku svoje predavačke karijere dao jedinicu jer nije znao izračunati površinu velikog, ali ni malog stana. – Nemoj odmah, bit će prilike. U šutnji i strpljivosti je sigurnost – odgovorila mi je majka.

Poslušao sam je.  Čekao sam.

Na ispitu mi je profesor, upisavši odličan u indeks, rekao kako je na svom prvom radnom mjestu, u jednoj osnovnoj školi – dok je čekao otvaranje asistentskog mjesta – imao dječaka izuzetno talentiranog za fiziku koji se zvao baš isto kao i ja, i da čak i sliči na mene. Rekao je i da mu je žao što ne zna gdje je on sad. Pamtio je kako mu je dao jedinicu, i još uvijek se zbog toga kajao. Tek kad je otišao iz škole, saznao je da je dječak proživljavao težak period.

Govorio je i govorio. Sve brže i brže. Prestao sam ga slušati. Je li pravi trenutak, razmišljao  sam. Čuo sam majku kako govorio U šutnji je sigurnost.

I nisam mu otkrio da taj dječak sjedi pred njim

Poslušao sam je. Čekao sam.

Svemu ima vrijeme – rekla mi je majka kad sam joj priopćio kako su baš mene izabrali da, u ime svih diplomiranih kolega, održim zahvalni govor. Majka je ležala u bolesničkoj sobi, na odjelu onkologije. Liječnik više nije spominjao mjesece. Zamijenio ih je danima. – Inzistiram, štoviše naređujem, rekao mi je dekan – objašnjavao sam majci.

A dekan je on, tvoj prvi profesor fizike – odmah je razumjela.

Znao sam da i majka i ja mislimo isto. Njezin nagovor na strpljivost pokazao se  opravdanim. – U govoru ću spomenuti površinu – rekao sam joj.

Znam – odgovorila je.

I razloge zbog kojih nisam mogao izračunati – nastavio sam.

Znam – ponovila je.

Ali… – probao sam.

Znam – složila se.

Što znaš?- upitao sam.

Želiš pozvati i oca – rekla je.

Kako znaš – upitao sam.

Da bi priča imala smisla – odgovorila je.

Slažeš se?- zamolio sam.

Slažem – nije glumila. Zašutio sam.

Ona je prekinula nelagodu. – Mene ionako  neće biti – izustila je smireno. Tješeći me.  A onda smo, u isti čas, oboje rekli: Jednim udarcem dvije muhe. I nasmijali se. Majka je prstima pokazala prema prozoru. Na njemu se sunčala čitava obitelj muha. – Samo da ne zuje, spava mi se.

Sutradan sam se – čuvši liječnikov glas – prvo razljutio na muhe. Da su zujale, možda bi moju majku probudile iz sna.

            Govor je bio popraćen velikim pljeskom. Krenuvši od osobne priče, prešao sam u jezik propovjednika koji je – neočekivano za prirodnjaka – spominjao i inat, i upornost, i prepreke na putu do konačnog cilja. Baš kao i ona koja me naučila pripovijedanju i slušanju, sve sam dovodio u uzročno – posljedičnu vezu. U jednom je trenutku dekanu ispala diploma iz ruku. Brzinu pada bilo je lako izračunati. Sekundu poslije jedan je muškarac u dvorani počeo glasno plakati. Nije se obazirao što se prema njemu usmjeravaju pogledi začuđenih žena. Bio im je tako sličan na uglednog i uspješnog odvjetnika koji je prije mjesec dana dokazao nevinost bogatog tajkuna.

Kamera ih je snimila kako se pobjednički smiješe pred ulazom u kuću čiju je površinu – neovisno o ocjeni iz fizike – bilo teško izračunati.

68+