Je li to Magdalena, Ive pokojnog…

„Jel’ to Magdalena, Ive pokojnog, strine Mande, Mate Načelnikovog…“, tako identitet moje kćeri, kad nas dvije posjetimo rodno mjesto njezina oca, najčešće provjeravaju daljnji rođaci i poznanici. Imena, ime osobe, ime lika, imena predaka i potomaka, pojašnjenja, sve su to teme koje me, svako malo iznova, zaintrigiraju.

Prije nekoliko godina čekala sam Magdalenin nalaz u Domu zdravlja, u Runjaninovoj ulici. U takvim trenucima redovito me oblijeva znoj i koči strah. Na vratima laboratorija stajala je pločica s popisom liječnika. Voditeljica se prezivala kao Šenoina učiteljica Branka. „Ako je tako, nalaz krvi mora biti dobar. Branka ne bi dopustila da se razbolijevaju djeca“, umirivala sam samu sebe. Srećom, i bilo je tako. Drugog dana na ispitu, upitala sam studenticu kako se preziva Šenoina Branka. Pogledala me čudno. Imala je pravo. Mislila je da cjepidlačim i jasno mi pokazala da to, kad sam ja u pitanju, nije očekivala. Branka je toliko jaka osoba da joj prezime i nije potrebno. Kunović. Perkovčeva učiteljica označena je imenom mjesta u kojem radi. Otišla je iz Zagreba u Stankovce i postala njihova. Tako je Marta u naslovu „Stankovačka“, a učiteljica Đurđica, junakinja romana Ksavera Šandora Gjalakoga je Agićeva („Đurđica Agićeva“). Agićeva je po ocu. Jer, za nju je važno i čija je bila, jer će cijeli život i ostati samo očeva. 

U interpretacijama književnih tekstova oduvijek mi je bilo važno ime lika. Na imenu „pada“ i svaki pokušaj „objektivne analize književnog teksta“. Ako se glavni junak u romanu zove kao mladić zbog kojeg smo proplakali gimnazijske dane, ne vjerujem da uz književni lik nećemo, usprkos drukčijim opisima, pridruživati i neke karakteristike njegova zbiljskog imenjaka. Kada bismo likovima mogli pristupati posve čisto, onda bi oni morali biti nazvani brojem. No, i to bi vrijedilo samo za jedan naslov. Kad bi se u drugom tekstu ponovno javio lik „pod brojem“, mi bismo se sjetili onog prije. I počeli bismo uspoređivati brojeve. Istovremeno, neki likovi – po kojima su djela i naslovljena – prepoznatljivi su prezimenom; primjerice „Radmilović“ već spomenutog Ksavera Šandora Gjalskog. Zanimljivo je da se taj isti autor u drugom romanu odlučio u naslov uvesti i ime i prezime glavnog lika. „Janko Borislavić“, gdje lik ima pravo i na ime, a Marko Radmilović samo na prezime. Pažljivim čitanjem zaključit ćemo lako zašto je Janko i Janko, a Marko nije i Marko! Sugerira li ime unaprijed i glavne karakteristike lika? Bi li Ivica Kičmanović, primjerice, morao biti odlučniji da mu je dano ime Ivan? 

I sad, kad smo već kod imena Ivan. Pod tim je imenom u Matici rođenih crkve svetoga Ivana Krstitelja u Travniku, župnik Juraj Pušek upisao zakonitog sina podvornika Antuna Andrića i majke Katarine (rođene Pejić), dječaka rođenog u noći s 9. na 10. listopada 1892.godine. Ivan Andrić. Dječaku će biti tek dvije godine, a umrijet će mu otac. Neimaština i bijeda odvest će dječaka tetki, očevoj sestri, u Višegrad, i time zaobliti i unježniti mu ime. Ivan je postao Ivo. I sve ono što će u životu raditi, bit će uporno nadoknađivanje preranog gubitka. Svoje je knjige potpisivao kao Ivo. Tim su ga imenom prozvali i u trenutku kad su mu uručivali Nobelovu nagradu za književnost. No, samo će jednu knjigu, i to onu kojom započinje njegov poetički zaokret prema tematiziranju Bosne i stilizaciji narodnih legendi, objaviti pod imenom Ivan. Bit će to u Beogradu, 1920. godine. Na pripovijesti „Put Alije Đerzeleza“ stajat će ime iz matice rođenih. Kojom varijantom njegova imena ga je nazvala majka Katarina u trenutku kad se 22. ožujka 1915. – pojavio u Ovčarevu, možemo samo nagađati. Osjećam da mu je ipak, nakon što ga nije vidjela tri godine, rekla „Ivo moj“. Iz pisma što ga je njezin Ivo osam dana poslije napisao prijateljici Evgeniji Gojmerac znamo da je Katarina plakala, milovala ga i smijala se. Kao što to čine mame. 
A ja danas, čekajući da se iz škole vrati Magdalena Ive pokojnog strine Mande Mate Načelnikova, čitam ponovo „Đerzeleza“. U 1. izdanju, posuđenom iz biblioteke mog jarana Franje Marića.

23+