Ja

Luka i ja rođeni smo iste godine. I odrasli smo u istom gradiću; on s jedne a ja s druge strane željezničke pruge. Livade s obje strane bile su posve nalik jedna na drugu, ili je to bila samo jedna livada pravedno raspodijeljena između njih i nas. Mi s ove igrali smo nogomet, a oni s one graničara, mi s ove išli smo u jutarnju, a oni s one u poslijepodnevnu školsku smjenu, mi s ove rjeđe smo posjećivali nedjeljne mise od njih s one stane, mi s ove stanovali smo u udobnijim sobama i pili pola litre svježega mlijeka na dan, za razliku od njih s one koji su dijelili krevete i radovali se plavom emajliranom lončiću napunjenom toplim čajem skuhanim od lipova cvijeta ubranog s drveta u dvorištu  vaktarnice.

 U društvu njih, s one strane, bila je samo jedna djevojčica. Zvala se Ivka. Bila je pjegava, visoka i  plava. Nosila je haljine cvjetnih, kariranih, prugastih uzoraka, s puf rukavčićima i bijelim kragnicama. Živjela je  s majkom, radnicom u tvornici tanina. Imala je tetku u Italiji koja joj je jedanput u godini, nekoliko dana prije rođendana, slala paket; kilogram karamel bombona i nekoliko svojih haljina izašlih iz mode. Ivkina majka bila je jedina žena s položenim krojačkim tečajem, s obje strane. “Vjerojatno je u Bagatu specijalizirala prekrajanje”, zlobno su komentirale žene s naše strane pruge. Ivka je haljinu u struku stezala remenom. I podizala je nekoliko centimetara iznad koljena. Između bijelih dokoljenki i završnog ruba haljinice pokazivala su se sitna mršava koljena. U društvu momaka s naše strane pruge bila je također jedna djevojčica. I bila je dva mjeseca mlađa, deset centimetara niža i najmanje pet kilograma teža od Ivke. Imala je tamnu i jaku kosu. Majka ju je, vječno žalosna što nije uspjela roditi muškoga potomka, šišala jedanput mjesečno, trimerom, na dvorištu. Kosu je djevojčica prije toga morala oprati sama, šamponom oplemenjenim mirisom jonatanke. “To bi bilo kao da si osuđenik na smrt strijeljanjem sam iskopa grob”, uzvraćala je majci polijevajući nasapunjanu glavu mlakom vodom. “Ispiri i ne odlajivaj”, naređivala joj je majka i dodavala: “Bilo je takvih slučajeva, ako te već zanima. Samo što se u školi o tome ne uči.” Kosa se brzo sušila na žarkom suncu, zahrđala brijačka spravica teško se borila s žilavim vlasima. Djevojčica je ustajala sa stolice, bježala u ružičnjak, vješto preskačući prepreke. Susjedi koje je dozivala upomoć ubrzo su prestali glumiti interventne jedinice. Ostajali su u svojim dvorištima, virili preko plotova i smijali se komediji za čije gledanje nisu plaćali ulaznice. Djevojčica je najčešće odijevala traperice kupljene u komisionaru. Mrzila je državne praznike koje je, više zbog svijeta a manje zbog roditelja, morala provoditi obuvena u lakirane čizmice i sandale. Voljela je šnenokle, drugaricu iz hrvatskoga, tenisice i nogomet. Obožavala je ljeto čije je beskonačne dane provodila na livadi. U usporedbi s Ivkom, bila je ružna, neposlušna, muškobanjasta i neprilagođena. Unatoč jednoglasnim nepovoljnim ocjenama mještana, meni se jako sviđala. Kako i ne bi? Jer, bila sam to ja. Jedini ženski primjerak koji je znao i koji je uživao u vještinama prave muške igre.

(Ulomak iz priče „Udarac u psihu“)