Isprebijana

Osobna iskaznica;
ime: Isprebijana
ime roditelja: Vladan Desnica
prebivalište: Pravda

Vladan je Desnica bio najšikastiji mladić koji je ikada prolazio uz prozor moje primaće sobe, u prizemlju kafene katnice današnje Nazorove ulice. I prije osamdesetak godina, trebali li uopće isticati, radilo se o prestižnoj adresi sa sjevera. Zavidnici su ljubomorno komentirali građane koji su baš tu ulicu uspijevali upisati u prebivališne dokumente. Koliko je samo njih bilo uvjereno da su predanim narodnim angažmanom zaslužili – barem  nakratko – nastaniti se u njoj. Često se sjetim  i lica  svojih trešnjevačkih susjeda u trenutku dok otac zapovjedno kočijašu izgovara adresu na koju treba odvesti moj miraz, brižno tkan majčinim rukama.

Radnim danima V. je nervozno vukao neke debele knjižurine, dok je u nedjeljna jutra, odjeven u blagdansko odijelo, hodao puno ležernije. O njemu sam znala gotovo sve. Samo me, u vrijeme zastićenih svjedoka, ne pitajte za izvor.  V. je ruke skrivao u dubokim džepovima našivenim na sakou  osrednje kvalitete. Vršnjaci smo bili. Oboje rođeni  godine 1905. On u  Zadru, a ja u Tratinskoj. Usprkos tome, bilo mi je jasno da gospodin koji uči za fiškala ne primjećuje  poglede jedne obične žene, udane za šnajderskog obrtnika. Čim bih kroz prozor vidjela kako se s Tuškanca skreće u Nazorovu, brzo bih se zavukla iza necane zavjese. Prije toga popravila bih frizuru. Vještina kojom sam kuhanim viklerima činila djevojačke uvojke prepričavala se i među kumicama kod kojih sam srijedom kupovala domaći putar. Moj muž bio je tri mjeseca stariji od moga oca. Napijao se subotom uvečer. U nedjeljnim jutrima puštao je svoju ljubomoru tjednom obuzdavanu špenadlama i koncem za heftanje. “Koga gledaš kroz prozor?”, urlao bi u sobi i tražio vlažne obloge kojima je blažio glavobolju.

            Vladan je prolazio uvijek u isto vrijeme.  Ne znam što se to jutro slomilo u meni. Popravila sam loknice i istrčala na ulicu. V. je zastao gledajući pročelje susjedne kuće. Obrnik je istrčao za mnom i počeo me udarati. Očekivala sam da će student skočiti, udariti moga mamurnog muža. Ali on je stajao ukipljen, baš kao i onaj debeljko slabe plave kose. Muževljevi udarci postajali su sve jači. Ne znam je li me više boljela Vladanova ravnodušnost ili snaga šaka izvježbanih u prevrtanju teških bala engleskoga štofa. Imala sam sreću da poslije nekog vremena naiđe mladić s teniskim reketom i da nasrne na šnajdera. Iskoristila sam taj trenutak, istrgnula se i pobjegla. Jasno, prije toga popravila sam frizuru. Uostalom študent, budući  pravednik, bio je još na mjestu događaja.

            Toga sam se dana vratila roditeljskoj kući na Trešnjevku. Muža sam vidjela samo još jedanput. Na rastavi. Ogledala sam se po zgradi suda ne bi li vidjela mladoga V. Nadala sam se da je već završio fakultet i da je postao vježbenik. Nije ga bilo. Poslije ću saznati da je otputovao u Pariz. Upisavala sam večernje škole. Nagrađivana sam pohvalnicama. Sve sam više poprimala  boju  naselja u kojem sam živjela. Preživjela sam 2. svjetski rat . S radošću sam dočekala pobjednike. Nakon oslobođenja zatražila sam premještaj. Raspoređena sam u glavni grad novonastale socijalističke države. Redovito sam čitala novine.  U njima sam i naišla na podatak  da je onaj moj pravnik postao pisac. 1951. listajući “Književne novine” ugledala sam priču Pravda. Prepoznala sam sebe, svoga muža, njega. Saznala što se zbilo nakon što sam napustila bojno polje. Mladić s reketom nastavio je tući moga bivšeg. Onda je naišao otac u starijim godinama držeći sinčića za ruku. Pustio je maloga i iz solidarnosti prema generaciji počeo udarati mladića koji me obranio. A Vladan? Cijelo je vrijeme – razbijan dvojbama – stajao postrance i propitivao dvorišta pravde. Zaboljelo me kada sam pročitala rečenicu: “Zbog te brige za frizuru, odmah mu se pričinila manjom žrtvom”. A ja sam to činila samo zbog njega. I nije mi dao nikakvo ime. Pretvorio me u primjer. Kako sam i sama završila dopunsku upravnu školu, znam da prije osude moramo znati pozadinu, okolnosti, priče koje su se taložile. Vladan D. napisao je traktat za ministre. Darovao im je literarizirane naputke koje oni – svojim životima sa sjevera –  ionako najčešće ne razumiju. Za potrebe svoje hamletovske prezentacije, ukrao je moju dušu. A o krađi duša ne pišu se nikakvi zakonici. I bolje. Jer priča o duši ionako je – čim se rodi –  osuđena na zastaru. Pravda je, kao i Vladanova priča, i ovakva i onakva, i upljuvana i olaštena, i naša i vaša. Ukratko, onakva kakva nam se čini. Jedino se pitam, je li četrdeset šestogodišnji pisac – u trenutku dok je pisao priču – doista vjerovao da se u prostorima u kojima smo mi rođeni o pravdi raspravlja bez spominjanja pravih imena optuženih. Sve je relativno, znam. Samo su pljuske što me sve ove godine peku, i dalje itekako stvarne.

(„Tko se boji lika još“, Zagreb 2008.)

34+