I narav se proti nas urotila

August Šenoa klasik je naše književnosti. To nikada nitko nije doveo u pitanje. Rečenice pisca klasika svevremenske su.  Sigurna sam da bi se Veliki August odrekao te titule samo kad bi se njegove ocjene mogle danas opisati kao prošle, kao nama nepoznate, kao one koje ne razumijemo. Ali, nažalost nije tako. Dobro za književnost, a loše za nas same.

Posegnemo li za dnevničkim zapisima što ih je August Šenoa pisao u vrijeme kad je pisao i Kletvu (svoj peti povijesni roman), pročitat ćemo i rečenice kojima „rezimira“ 1880. godinu:

 “Bila je crna po nas Hrvate… Ne samo ljudi, ne samo Mađari i Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo navalilo na nas  bijedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedanput, ta gore ne može biti nego što je sada… Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li bog tom bijednomu narodu ikada pomoći?, upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek da zdvoji, toliko se pojavlja kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata…” Kletva biskupa Ivana (14. stoljeće) – kojom on proklinje Gričane zbog nasilja – poslužila je autoru za oslikavanje svoga vremena i vremena svojih čitateljskih suvremenika.  Antun Barac, prema čijem smo pogovoru Zorinom izdanju Kletve i citirali prethodne Šenoine rečenice, pribilježit će 1953.  (dakle sedamdeset i dvijegodine poslije objavljivanja Kletve), jednostavnim jezikom, preciznu stvaralačku intenciju: „On ima da kaže: nad cijelim hrvatskim narodom kao da lebdi kletva nesloge, izdajstva, međusobne mržnje i razaranja“.

20+