I na početku i na kraju bijaše kava

Možda i u ovom trenutku, dok uz kavu nastojim napisati priču začinjenu prahom sasušenog taloga s dna neoprane šalice, neki ljudi, u gradovima puno sretnijim od grada u kojem živi moj otac, sastavljaju liste svojih najdražih slikara i platna, najdražih pisaca i priča, najdražih redatelja i glumaca.

Oni mogu, kao kreatori popisa koji ne trpe ovjere javnih bilježnika, u svoje ocjene i imenovanja intervenirati često ili češće, rijetko ili rjeđe. Postoje i oni koji samo napišu i ostave. Neke od njih poznajem. Žive među nama. Listu su složili nekoć davno. Učinili su to običnom olovkom na papiru istrgnutom iz Lipine bilježnice. Nakon nekog vremena, pred svojim su prijateljima pročitali imena i naslove pa ih, za svaki slučaj, iznova ponovili pred spavanje, u samoći, licem okrenuti prema tek obijeljenom zidu. Godinama stoje iza svoga izbora. A svakodnevno se snimaju novi filmovi, mladi i zgodni redatelji primaju diplome, pred punim dvoranama promoviraju se pripovjedači pristigli nam iz dalekih zemalja. Katkada znam pozavidjeti tim karakternim bićima koji i sada potpisuju svaku bilješku. Vjerni su. Prema popisu se odnose kao umirovljeni kavaliri prema svojim srednjoškolskim prijateljicama s kojima – već nekoliko desetljeća – svake prve subote u mjesecu piju bezkofeinsku kavu i zaobljenim riječima laskanja pune generacijske bore i blaže tugu zbog pogleda neprimijećenih na jednoj od proslava maturalne obljetnice. Još onda kada se mogla podvući crta, napraviti inventura i krenuti iznova. Kavaliri ne pogledavaju za susjedni stol za kojim sjede puno mlađe i radosnije gospođe. Ne primjećuju njihove manikure i lepršave frizure bez sjedina.

Imam i ja svoj popis. Na njemu su pribilježene najdraže mi knjige i njihovi autori. Popis je vrlo prozračan i otvoren za intervencije. Na njemu stoji uputa koju nitko osim mene nije uspio primijetiti: Ne podsjećaj me što sam jučer rekla. Lista najomiljenijih knjiga trpi posljedice mojih pogrešnih ženskih izbora i prenaglašene osjetljivosti. Preživljavaju na njoj, zaključila sam nedavno, samo one u čije je sjeme teksta upisana ljubav prema priči i slušanju i koje na neki čudesan način mreže moju biografiju s bibliografijom pisca. Jedna od njih je i Andrićeva Prokleta avlija. Uvjerena sam da je ta ukoričena pohvala pripovijedanju na elitnom popisu brojnih čitatelja. Čak i u onih koji su velikog pisca, ne tako davno, s lakoćom prepuštali drugima pa ga onda, u novoj političkoj klimi, molili za oprost i prijavljivali se kao idealni kandidati u čijem bi se naručju sve te knjige ovjenčanog nam nobelovca mogle unijeti u novu europsku asocijaciju. I u jednom suvremenom romanu, vještom i dirljivom, a na temu poslijeratnih posljedica, Andrićeva Prokleta avlija istaknuta je kao roman pripovjedačeve idealne biblioteke. Uz devet drugih. Uvijek istih. Riječ je o tekstu Kad magle stanu Josipa Mlakića.

S moje liste, već rekoh, lako se može iskliznuti. Zaledit ću, bez imalo osjećaja krivnje, papir pod imenom autora koji je moje povjerenje i ljubav zadobio tekstualnim tematiziranjem tankoćutnih emocionalnih titraja prema naslijeđenim obiteljskim sitnicama, a onda me u nekom običnom razgovoru uvjerio kako postoje dva njegova ja: poetično ja u tekstu i pragmatično ja u stvarnom životu. Čitateljsko povjerenje i ljubav mogu darovati pripovjedaču koji kroz nekoliko paragrafa opisuje najdražu svoju šalicu, onu bijelu porculansku koja je naslijeđena iz bakina kredenca. A baki ju je, još dok je bila djevojka, darovao učitelj klavira koji se s koncerta u Pragu više nikada nije vratio u njihovu ravničarsku provinciju. Na oproštajnoj kavi on je, zaključujući da se baki daleko više sviđa šalica nego kava, praznu šalicu – umjesto da je odloži na stol – jednostavno spustio u šik, kožnu, oker, žensku, ali najvažnije, bakinu torbu. A onda me tvorac takvih rečenica, koje mi je upravo on sam ponudio na prepoznavanje, u bljesku iznevjerio. Uživo, odvojen od svoje ljupke proze, a brzo nakon što sam mu povjerila priče o predmetima iz svog obiteljskog stabla, posavjetovao me da uzmem dobru bedinericu i riješim se prošlosti koja samo smeta i opterećuje. Odustala sam od unaprijed napisanog scenarija razgovora. Tako je svima ostala nepoznata moja rečenica: Mislim da sam u stanu gospođe J. našla i šalicu posve nalik onoj iz vaše genijalne knjige. Od tog razočarenja bilo bi veće samo jedno: da mi Ivo Andrić u snu povjeri kako je oduvijek sumnjao u smisao prenošenja priče.

Prije nekoliko mjeseci odlučila sam ponovno pročitati Avliju, po tko zna koji put. Novo izdanje, bez tragova soca i starih bilježaka. Uvodna scena romana fascinirajuća kao uvijek. Bjelina bosanskoga snijega koji pokriva tragove ilovače i oslikava povijest kao zlu ponovljivost. Groblje. Čitanje mi je, nakon samo nekoliko stranica, prekinula vijest o smrti očeve žene. Biografija i bibliografija sudarile su se kao surova zbilja, ali i ne kao stilska figura. I učvrstile Andrića na listi najvažnijih mi pisaca.

Kao da je cijelo Sarajevo umrlo, kazuje moj šogor Jure, Splićanin. On nije, sigurna sam, nikada čitao Travničku hroniku, ne zna za rečenicu: Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo, ali daje preciznu dijagnozu. Groblje Vlakovo daleko je od grada. Pokopani su osuđeni na zaborav. Gledam u ilovaču, a vidim rečenice Avlije. U poznati tekst ubacujem sliku kojom umirujem tugu. Proplanak s pastirom i ovcama, brdašce s bagerima na novoj obilaznici oko Sarajeva, zvuk zrakoplova koji se pojavljuje baš u sekundama dok katolički svećenik izgovara molitvu nad tijelom pravoslavne. Poslije o tom patchworku sašivenom komadićima različitih stoljeća na kavi pričam rodbini. Oni otpijaju gutljaje i šute. Pristojni su. Trenutak im ne dopušta da me upozore: Uvijek vidiš ono što se ne može vidjeti.

Splićanin prekida tišinu: Inače ne pijem kavu, samo u zadnje vrijeme ovako, nakon sprovoda.

Možda su Bosanci upravo zbog toga tolike kavopije, odgovaram mu. Svoju rečenicu naslanjam na onu iz Andrićeve Hronike. Mislim na nju i dok sestri i njezinu mužu želim sretan put prema Splitu, gradu u kojem će ih dočekati priča o jednoj drukčijoj kavi. Skromni gradonačelnički pobjednik i dostojanstveni gubitnik tog su istog dana popili zajedničku kavu. Na rivi, gledajući more. Kamera je snimila jednu veću i jednu manju šalicu. Pretpostavljam da je razblaženu naručio pobjednik. U crnilo svakodnevnice obećao je uliti bjelinu.

Gledajući večernje vijesti, sažimajući pri tome motiv kave u velikoj i motiv kave u osobnoj povijest, pitala sam se jesu li se u vrijeme kampanje – oni kojima kava predstavlja jamstveni list budućih odnosa – prisjetili barem jedne rečenice iz Avlije. Meni je na pamet u tom trenutku padala ona iz posljednjeg poglavlja jedinog stalnog romana s mog popisa: Jedne puštaju, drugi dolaze na njihovo mesto a to se ne primećuje. Svi su sporedni i nevažni. Mogla se izgovoriti i uz njihovu, ali i uz našu kavu. U istom danu, istim riječima, ali u nespojivim i dalekim značenjima.

priča iz knjige „I na početku i na kraju bijaše kava“, Zagreb 2014.

13+