I ljuta godina ima svoje vrijeme

Mladi pedagog, zaposlen u osnovnoj školi koju je pohađala moja kći, organizirao je, u jesen 2013. godine predavanje na koje je pozvao roditelje učenika petog a i petog b razreda.  Na pozivu koji je ujedno vrijedio i za roditeljski sastanak, bila je ispisana samo jedna točka dnevnoga reda.  Ne sjećam se više kako je točno glasio naslov predavanja, ali znam da je iz njega odmah bilo vidljivo kako nas mladi pedagog  namjerava uputiti u sve opasnosti društvenih mreža, posebno fejsa.

Na stolici sam tražila najugodniji položaj, okretala se poput nepristojnog đaka kojemu je ili dosadno na satu, ili ima nešto jako protiv gradiva koje mu se tumači. Neprestano sam šaputala nešto gospođi Dubravki, mami najboljeg učenika u razredu. Ona je sjedila iza mene. I inače sam je osjećala jako bliskom; po interesima, odnosu prema školskom programu i lektiri, odgoju… Uostalom, bila mi  je najbliža i po godinama. A naš je predavač bio stručan, dobronamjeran i čak pomalo uplašen pred dječjim „starcima“, točnije „staricama“. Jer, u učionici su sjedile većinom mame, od kojih su neke, istina malobrojne poput mene, bile generacije predavačeve mame. Moje čuđenje je dolazilo naprosto iz poznavanja pravnih propisa. Znala sam da se profil na fb, koji ni ja sama nisam imala, može otvoriti s navršenih trinaest godina. Samohrani roditelji i inače su  bolje upućeni u ono što se i u kojoj godini smije, a što ne. Njih se na to podsjeća u Uredima čim dođu zatražiti neku potvrdu, čim zamole da se s djetetova računa, na koji su oni ulagali, odobri skidanje novaca za liječenje tog istog djeteta, čim podnesu zahtjev za produženjem putovnice…  Magdalena, u to vrijeme, nije još pokazivala  nikakav interes za društvene mreže. Nije se služila čak ni internetom jer je lektiru voljela čitati i nije tragala za prepričanim sadržajem i analizom likova. No, znala mi je govoriti kako je ta i ta djevojčica, još mlađa od nje, „na fejsu“ i kako ima stotinu, dvije, ne znam koliko stotina prijatelja. Kad bih je upitala kako je to moguće kad zakon spominje trinaest godina, Magdalena je s lakoćom odgovarala: “Mama, kako ne kužiš,  napisala je da ima više godina, i pod krivim imenom i adresom“.

            Pojašnjenje nisam komentirala. Samo sam šutjela. Moja je kći bila premlada da joj kažem kako su podaci iz knjige rođenih nalik temelju jedne kuće. I ako o njima, tako mlad, počneš lagati, ništa poslije neće ti  ostati sveto i nedodirljivo. Osjećala sam da imam pravo tako promišljati jer znam koliko mi je muka donijelo krivo ime u svjedodžbi, koliko sam mucala nad imenima oca i majke, a koliko nad mjestom rođenja koje je  još i danas pogrešno upisano u mojoj osobnoj iskaznici. Za raspravu s Magdalenom ostavila sam samo broj prijatelja. Objašnjavala sam joj da se  prijatelju mora znati datum rođenja, mora se znati ime njegovih roditelja, mora se znati voli li više čitati ili trčati po nasipu. A da prijatelji s fejsa, po onom broju što je ona spominjala, ne mogu biti takvi prijatelji.

Mladom pedagogu željela sam reći kako on ima odličan uvid u temu i ishode,  željela sam mu pohvaliti  vizualni dio prezentacije iz kojeg je vrištao uloženi trud i frcalo zadovoljstvo.  No, sadržaj mi se činio promašenim. Ne sam po sebi. Dapače. Jednostavno, bio je preuranjen za uši onih koji su, u tom trenutku,  sjedili na školskim stolicama. Mi smo bili roditelji učenika petog razreda. I cijeli je problem trebao barem, po mom sudu, biti izgovoren u futuru prvom. Naša su djeca u tom trenutku imala deset ili, najviše, jedanaest godina. A i zakon, kao i Propovjednik kažu, „svemu ima vrijeme“.  Dakako, u tumačenju vremena i prava na njega, zakon i propovjednik bitno se razilaze.

Opirala sam se otvaranju svog profila. Čak i kad bi mi neki poznanici, ili članovi šire obitelji, rekli kako su pronašli prijatelja, kuma za kojeg nisu čuli godinama, ja bih i u tome vidjela nešto loše. Fejs će uništiti neke žanrove književnosti, primjerice roman potrage. Čitatelji će hladnokrvno upitati: „A zašto nije pokušao s fejsom?“. I zanimanje za priču će nestati.

Magdaleni su fejs otvorile rođakinje, u ljeto kad je navršila četrnaest godina.  Meni je urednik, koji je potpisivao moje knjige, ponavljao kako bi mi pojavljivanje na društvenim mrežama bilo jako korisno; za oglašavanje promocija, davanje informacija o pisanju nove knjige. Otpor je i dalje bio jači i pobjeđivao je svaku ideju o prednostima. S prijateljicama sam pila kavu, gledala ih u oči, studentima sam – govoreći protiv društvenih mreža – bila smiješna, zatucana, ali i malkoc simpatična, u isto vrijeme. Barem se nadam da je spomenuta  „simpatičnost“ dolazila u istom paketu.

A onda, kao što se to događa i u životu, ali i u priči, došlo je vrijeme kad su se stvari promijenile. Moje „svemu ima vrijeme“ palo je u  59. godinu mog života.  „Sad sam već jednim korakom tamo gdje mi signal neće biti potreban“, znala sam, do posljednje sekunde, odgovarati svojim upornim savjetodavcima. Svi su se odreda ponašali kao da su agenti nekog mobilnog operatera i da im je predstavnik za hrvatsko  tržište obećao dodatni bonus ako baš mene „slome“.  Oni koji dobro poznaju i savladavaju život pa ga ne traže na stranicama literature, rekli bi sada „Nikad ne reci nikad“, a oni drugi, koji se od života štite napisanim rečenicama, vidjeli bi u tome novi događaj koji priču tjera prema naprijed.

U proljeće 2017., onako preko noći, odlučila sam kao što to odlučuju osobe rođene s „nun „  strane Save, vratiti se u grad i kojeg sam 1993., otišla odlukom drugih. Nagovorili su me na život u Zagrebu, a onda je njih netko drugi nagovorio na život bez mene, u tom istom Zagrebu. I svake godine, kad bi se vraćala s mora „kući“, ja nisam ulazila u Zagreb, nego sam nastavljala  obilaznicom prema istoku. Negdje kod Ježeva shvatila bih da sam pogriješila. Jednom sam se prigodom vraćala kroz samo mjesto. I sjećala se Peićevih „Skitnji“.  Pogrešku sam ponovno spašavala bijegom u tuđi tekst. Čim bih izgovorila Osijek, ja bih se, i u vrlo ozbiljnim dijagnozama, osjećala zdravom. U jednom trenutku, u svom stanu na Trešnjevci,  vidjela sam Dravu, baroknu Tvrđu, zgradu Isusovačke klasične gimnazije i svoje dijete kako sretno pješači do te škole. Slika vrijedna skromnijeg ukazanja.  Magda i Pavao  složili su se s mojom odlukom. Bila sam preuvjerljiva i presigurna u ispravnost svoje odluke. Ostavila sam ih bez riječi. Nisu imali ništa oduzeti, ništa dodati. Samo kimnuti glavom u znak pristanka.  Odmah sam o tome obavijestila kolege s kojima sam radila. Bili su začuđeni, ali su mi istovremeno savjetovali da u prijevremenoj mirovini pronađem svoj mir. Nisam, priznajem, razumjela što oni pod tim mirom misle. I ako ga već spominju, znaju li tko mi je, i u kojim  trenucima, unosio profesionalne nemire jačine orkanske bure.  Studenti zasigurno nisu. Oni su svih tih godina, a radilo se o četvrt stoljeća, smirivali vremensku prognozu.  Znala sam samo da svojim odlaskom olakšavam situaciju na katedri i  vjerovala sam kako svojim napuštanjem Fakulteta oslobađam prostor za mlade kolege koji, nakon obranjenih doktorata, čekaju radno mjesto vjerujući kako su im mentori i kolege pravi prijatelji, a ne onakvi  „nalik prijateljima s fejsa“.

            I ja sam se „preko noći“  našla u gradu svoje čežnje. U lijepom prostranom stanu, u potkrovlju obiteljske kuće na adresi Zagrebačka 33. U adresi sam čitala znak.  Ali, to ipak nije bio roman koji je trenutkom povratka mogao završiti. Tišina koja je zavladala, komentari kojima se nisam nadala i na koje nisam bila pripremljena, signali da sam suvišna i da rijeka ne pripada i meni, postajali su mi iz dana u dan sve teže podnošljivi. Zagrebački studenti koje nisam pripremila na svoj odlazak, javljali su se. Samo sam njima nedostajala. Nagovarali su me, ponovno, na otvaranje fejsa. I ponavljali mi da prijatelji s njega mogu biti „praviji“ od stvarnih.

Početkom veljače 2018., Anja, moje kumče, i njezin zaručnik Stefan, inače i  moje osječke komšije  (s našeg balkona vidjela sam  njihov stan), došli su  nam u goste  i zapovjedili mi: „Sad sjedi, i idemo…“ Postali su, uz Magdalenu, administratori moje fb stranice. Anja je psihologinja, i znam da je na meni vidjela i više od onoga o čemu sam joj govorila. Krenulo je. Prvih 100 dana pisala sam svakodnevno. 100 dana na fejsu kao prvih 100 dana Vlade. Začudile su me reakcije. Vraćale su  mi samopoštovanje davno zagubljeno na kroatističkom hodniku.   Pisala sam nove tekstove, koristila dijelove već danih intervjua, stavljala svoje objavljene priče i ulomke iz romana. Tisuće pregleda po danu, stotine i stotine lajkova, deseci i deseci  komentara. Bez napada, bez mržnje, s toliko puno razumijevanja, iskrenosti, topline. I to sve u prostoru koji podrazumijeva i grubi govor i polemike, i prozivanja. Na komentare sam odgovarala. Neovisno koliko ih je, i kako se u tom danu osjećam i u kojem se mjestu nalazim. Makar pozdravom, jednim znakom. Svjesna sam da bi mi teoretičari medija sada rekli da sam „pobrkala lončiće“ , pomiješala bonton društvenih mreža s onim iz svakodnevnog života. I pod cijenu takve ocjene, tvrdoglavo nastavljam „po svome“. Nema tog priručnika koji će me razuvjeriti da osoba koja je pročitala tvoj tekst, a ti su tekstovi ponekad dosezali i do 10 kartica, nije zaslužila komentar na svoj komentar. Nekim ću se običajima i dalje nastaviti čuditi. Primjerice javnim objavljivanjima poruka koje su poslane u inbox.  Koliko god one bile lijepe i pohvalne. Jer, da je ta osoba htjela svoj sud izreći i pred drugima, ona bi to učinila u komentaru ispod objave. I zasigurno postoje razlozi zbog kojih je to učinila na „skriven“ način.

            Nakon 100 dana, objavljivala sam po dva teksta tjedno, srijedom i subotom, Uvijek u 18.05. Činim to i dalje. Pisala sam o školstvu, o majčinstvu, o kraju jedne civilizacije čije propadanje gledamo „ u prijenosu uživo“ a pravimo se da ne vidimo, o strahovima, o Bosni, o omiljenim piscima, o važnosti književnosti… Najuspješnijom objavom mogu proglasiti onu naslovljenu Posao od kuće, koja je samo u tjednu postavljanja pregledana oko 120 000 puta i koja je „zaslužila“  3333 lajka.

U tri navrata prekršila sam ritam objavljivanja. Kad sam čula pretužnu vijest, da nas je napustio veliki Nedjeljko Fabrio, od tog dana – 4. kolovoza 2018. – do dana njegova ispraćaja u Rijeci – 10. kolovoza – pisala sam o Nedjeljku svaki dan; prošla kroz sve žanrove i prisjetila se naših druženja. Prekršila sam ritam i u vrijeme Vukovarskog tjedna.  Od 11.11. do 18.11. 2018. objavljivala sam književne tekstove na temu Vukovara. I treći „prekršaj“ dogodio se u Tjednu Božića. Svaki sam dan „postavljala“ božićnu priču.

„Boravak na fejsu“ i uređivanje vlastite stranice pokazali su mi da je granica između visoke i niske, lake i teške, zabavne i ozbiljne književnosti vrlo krhka. I da se razgovori o književnim  „amaterima“ i književnim profesionalcima više ne mogu voditi na isti način. Stotine i stotine onih koji pišu svoje tekstove, ali i o tekstovima drugih svjedoče da je „književnost u modi“. I te kako. Ovdje sam naišla na imena onih koji pišu, na  književnike  za koje ne bih znala, na nakladnike koji se inače  baš i ne spominju. I svi oni imaju svoje pratitelje, svoje poklonike, svoje zagovornike. Trpeza je bogata, prostrana, raznolika. Problem može nastati, i zasigurno, nastaje samo u trenutku kada uđemo na vrata pogrešnog restorana, i počnemo se  ponašati neprimjereno prema onima koji su već desetljećima stalni gosti tog lokala i koji znaju sve tajne majstora kuhinje.

Jednogodišnji radni staž u novom mediju uvjerio me, ukratko, u pravu smisao književnosti. Ona je   čitateljima potrebna kao mjesto dodira, prepoznavanja, poistovjećivanja. Komunikacija, kad je dobronamjerna, može biti i virtualna jer svi smo mi, uništeni poviješću i arogantnim potezima političara, željni i malo, samo malkoc, dobrote. Pogotovo što  sve oko nas vrišti kako je jako „in“ biti drzak prema ljudima oko sebe, biti trajno bolji od drugih, biti zauvijek mlađi od generacijskih kolega i glasniji od članova obitelji kojima je vidljivost u opisu radnog mjesta. Fejs je idealno mjesto za ranjavanje drugih, za navijanje, jer „tuđa rana ne boli“. No, u životu nitko nije toliko velik, i toliko talentiran da  ima pravo nanositi  bol onima koji su slabiji, umorniji i koji smetaju samo zbog toga što troše ovo malo zajedničkog  zraka. Sigurna sam da čovjek ne može biti jedno lice na mrežama, a drugo za obiteljskim ručkom na koji ga je pozvala naporna punica. On zasigurno svoju agresiju – koju je prigušio lažnim smiješkom, onako  ležerno naslonjen na stol prekriven bijelim uštirkanim damastom – iskali na nekoj gospođi koja  mu je, ni  kriva ni dužna –  svojim receptom objavljenim na kulinarskoj stranici fb – vratila sjećanje na punicu i nedjeljni ručak. Kod nas se podsjećanjem na nekoga pišu čak i službene povijesti, a kako onda ne bi i komentari na društvenim mrežama.  

Od 5. veljače 2018. do 5. veljače 2019., s opisanom ritmom objavljivanja, dobila sam 134.221 lajka uz svoje tekstove, i 12.187 čitatelja je te objave prokomentiralo. Upoznala sam divne čitateljice, ali i čitatelje. Neke su iz „zamišljenog svijeta “ zakoračile u moj stvarni svijet. Toliko sam puta bila sretna kad bih u komentaru pročitala da sam nekoga vratila literaturi, ili da u životu, a riječ je o jednom mladiću,  nije pročitao toliko koliko čita otkako ja imam stranicu. A oni kojima sam najčešće namjenjivala svoje rečenice, želeći im reći nešto lijepo, zasigurno tekstove nisu ni vidjeli. Baš, kako to u životu i biva. Ljubav najčešće dobivaš od onih od kojih nisi očekivao i s kojima ne dijeliš podatke iz izvoda knjige rođenih.           

            U srpnju 2019. vratili smo se iz Osijeka u Zagreb. Da nemam  toliko godina, rekla bih najradije da sam u dvanaest mjeseci jako odrasla i naučila još mnogo toga o životu. A da kažem da sam ostarjela, to ne bi zvučalo lijepo. Iskreno, meni samoj se ne bi svidjelo. Ono po čemu  najviše želim upamtiti „ljutu godinu“ jest pokretanje fb stranice, ono Anjino „To, kumo“… Sve ostalo trudim se zaboraviti.  Protivno svim mojim uvjerenjima o sjećanju kao karici bez koje ne mogu zamisliti život.   I u toj „ljutoj osječkoj godini“, potvrdilo se da književnost i riječ, ponavljam i ponavljam, imaju daleko veću snagu od one koju im želimo priznati. Jer, prije deset godina napisala sam podugu pripovijest o svom gradu. U posljednjem poglavlju tog Zapisa o duši grad savjetuje pripovjedačicu da se više ne vraća k njemu jer više nema nikoga da je dočeka na željezničkom kolodvoru. Nisam poslušala vlastiti tekst, priču kojom sam se oprostila od Sjenjaka, Drave i komšija… Podcijenila sam prvu rečenicu Ivanova evanđelja.

Nedjeljka Fabrija više nema da mi kaže, citirajući junakinju svog  romana Triemeron, je li to za Magdicu Pavla i mene, bilo ipak dobro iskustvo, ili možebiti nije. Naslov Ljuta godina može se,  na prvu ruku, primiti doslovno. Radi se o godini dana, ili na fejsu, ili u Osijeku. Istovremeno, on dolazi i od frazema Plače kao ljuta godina. U tom slučaju godina više ne predstavlja vremensku kategoriju. Godina je ovdje kiša, pljusak… Plače kao kiša. Za mene je vrijedilo i jedno i drugo. 

Kakve sam tekstove pisala, o čemu sam razgovarala sa svojim novim prijateljima, može se vidjeti na stranicama ove knjige. Odlučila sam objaviti stotinu. I pridružiti im dvanaest komentara. Za svaki mjesec po jedan. Odluka o izboru  komentara bila je teža i od samog pisanja, komuniciranja… Jer, da sam „uzela“ bilo koji iz one spomenute brojke, bilo bi dobro. Barem za mene.

Po povratku u Zagreb, susrela sam  pedagoga iz Magdalenine škole. On sad nekim novim roditeljima govori o svim opasnostima fejsa. I mene ta tema sada daleko više zanima. No, moje je iskustvo daleko svjetlije, nasmješenije. Stranica mi je, ponavljam, potvrdila ono što sam  slutila sve te godine, godine u kojima sam na književnost jurišala, prema akcijskom planu drugih, znanstvenim alatkama. A  Dubravka, koja se sa mnom došaptavala na onom roditeljskom sastanku, još uvijek ne može vjerovati da sam „na fejsu“. Ona i dalje, dok joj oduševljeno govorim o reakcijama, o svojim  novim temama, o građi na kojoj bi se jasno moglo vidjeti što čitatelje zanima a što ne, o prostoru u kojem nema „zle krvi“, ponavlja:“ Da mi je samo znati što ti se događalo u glavi kad si odlučila otići od nas?“

[adrotate banner=”1″]