Gljiva

Postoje mislioci koji svoje stavove o umjetnosti vole uobličiti u efektne aforizme. Tako je jedan od njih rekao otprilike ovako: Onaj tko je prvi usporedio ženu s ružom bio je genij, a onaj tko je to učinio drugi, bio je budala.

Dobro vidim sve nedostatke te tvrdnje, ali sam svejedno u iskušenju da u nju povjerujem. Razlog je u tome što sam se kroz život često susretao s metaforama koje su izvorno inventivne i slikovite, ali su se upotrebom toliko otrcale, da se čovjek pita kako je moguće da još uvijek postoji netko tko ih je spreman upotrijebiti, i to sa žarom, kao da ih je upravo on toga časa sam izmislio. Jedna je od osobito čestih fraza i ona koja kaže da je nešto (recimo: problemi) nicalo kao gljive poslije kiše. Ta je izreka već i u doba moga djetinjstva bila posve olinjala i ja sam je redovito zapažao u novinama, pa sam se znao i ljutiti zbog njezine prečeste upotrebe.

            Doduše, ta ljutnja možda je više imala uzrok u meni samome, nego u objektivnoj učestalosti te uzrečice. Jer, ja sam riječ gljiva prije upoznao kao metaforu, nego kao izvorni pojam: djetinjstvo sam provodio u gradu, nisam baš često odlazio u šumu, pa tako nije bilo ni prilike da vidim gljive na njihovu staništu, ni prije kiše, a ni poslije. Tako se meni riječ gljiva vezala za predmet koji je samo imao oblik gljive, a inače je bio najobičniji komad drva, pa nije mogao nicati. Taj predmet nalazio se u kartonskoj kutiji za cipele u kojoj je moja majka držala pribor za šivanje.

            Gljiva je bila duga otprilike deset centimetara i imala je klobuk promjera sedam ili osam centimetara, a taj je klobuk s gornje strane bio zaobljen, baš kao i kod prave gljive. A onda, bila je tu i nožica, opet kao kod prave gljive, možda tek nešto duža i pravilnija. Ta gljiva – koja se isključivo tako i zvala – služila je za krpanje čarapa, a to se stručnim izrazom zvalo štopanje

            Evo o čemu se radilo. U to doba još nije bilo sintetike, pa su zato čarape bile ili pamučne, ili vunene. Vunene čarape izrađivale su se kod kuće, štrikanjem na četiri igle, i one su se nosile isključivo zimi. Pamučne čarape kupovale su se u dućanu i pažljivo čuvale; one su se nosile veći dio godine. Ali, i jedne i druge od upotrebe bi se najprije istanjile, a onda i prošupljile: iz cipele bi provirila ružičasta peta, pa ste na ulici mogli ustanoviti da prolaznik ispred vas ima rupe na čarapama. To se zvalo krumpir: tko je imao te krumpire na petama, taj ili je bio samac, ili mu je žena bila nemarna i nije ga baš voljela. Jer, postojao je lijek za te krumpire: čarape je samo trebalo štopati.

            Štopanje treba jasno razlikovati od krpanja. Krpanje se sastoji u tome što se na poderano mjesto stavi komad tkanine (po mogućnosti iste boje kao i podloga, ali ne nužno), a onda se ta zakrpa pričvrsti koncem. Štopanje je nešto drugo, jer tu konac kojim se šiva ujedno služi i kao zakrpa: preko rupe se na osobit način načini mreža od toga konca, i tako on onda pokrije onaj krumpir. Za to je, dakako, potrebna osobita vještina, i bilo je lijepo gledati kako taj proces teče i kako rupa polako nestaje. Ali, za taj posao bila je potrebna i ona gljiva.

            Jer, štopati se ne može nikako drugačije nego samo tako da se u unutrašnjost čarape stavi neka čvrsta podloga, kako bi tkanina stajala ravno i kako bi se konac mogao pravilno plesti i stvarati novu tkaninu. E, za tu svrhu služila je drvena gljiva. Ona je svojim promjerom, a onda i svojom zaobljenošću, savršeno pristajala u petu od čarape, i kad bi je čovjek onamo smjestio, pretvarala se u idealno pomagalo. Bez nje štopanje nije nikako bilo zamislivo.

            Doduše, ponešto ju je moglo zamijeniti. U ono sirotinjsko vrijeme, kad se ništa nije bacalo, nisu se bacale ni stare žarulje, premda se nisu mogle upotrijebiti ni za kakvu svrhu. Osim jedne: žarulja je mogla poslužiti umjesto gljive prilikom štopanja čarapa. Imala je, naime, i glatkoću i oblinu i čvrstoću, a i sve druge osobine koje su za tu svrhu potrebne. U šivaćem priboru obično su stajale i gljiva i žarulja, pa je jedna priskakala ako druga zataji.  Žarulja je pak izvorno bila dio one čarolije koju je činila električna struja i sve u vezi s njom: teško je bilo zamisliti tu nevidljivu silu koja teče žicama i obavlja različite poslove, pa nam onda uz pomoć žarulje još i svijetli. A štopanje je također bilo neka vrsta čarolije, te nije bilo neobično što štopanje i žarulja idu zajedno.

            Isto nas je tako samo u prvi mah čudila podudarnost krojačkih i sportskih termina: u nogometu je također postojalo štopanje, a to je bilo štopanje lopte. Mi smo najprije naivno mislili da je riječ o krpljenju poderotina na kožnom omotaču toga sportskog rekvizita, ali smo onda razumjeli da se tu zapravo radi o zaustavljanju lopte: ona leti brzo i visoko, a igrač je onda osobitim zahvatom štopa, to jest potpuno umiruje. Uvidjeli smo da je podudarnost termina logična, jer i tu je, kao i kod onoga kućnog štopanja, potrebna vještina koja nije dostupna svakome.

            Napokon, bilo nam je razumljivo i to što postoji obrt koji se zove umjetno štopanje, pa nad vratima lokala stoji natpis koji upravo na to upozorava. Umjetno štopanje provodilo se osobito na ženskim čarapama, koje su se zvale najlonke i često su se kidale (govorilo se: otišla je očica), a to se onda moglo reparirati u tim firmama u kojima su radile sve neke ozbiljne gospođe. Ondje se štopanje nije obavljalo ručno, nego uz pomoć osobitih strojeva koji su tiho i elegantno zujali, a to je izgledalo kao da ste došli kod zubara, jednako tajanstveno i jednako fino. 

            A onda je došla široka upotreba sintetike i otada se sve promijenilo. Sintetičke čarape nisu se dale štopati, a isto je vrijedilo i za druge odjevne predmete koji su se nekada podvrgavali umjetnom štopanju, poput, recimo, finoga rublja. Ono što se nekada štopalo, sada se baca onoga časa kad se pojavi rupa; čak se ni veći komadi odjeće ne krpaju, nego se zamjenjuju novima. Pa nešto mislim: što bi bilo da smo u ono davno doba mogli vidjeti današnje ljude kako bacaju čarape i košulje, ni ne pokušavajući ih zaštopati? Sigurno bismo zaključili da su se najeli ludih gljiva.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)

14+