Glagol zaboraviti ne podnosi imperativ

Moj dobar prijatelj, rođen i odrastao u srednjoj Bosni, često mi priča o svojoj sestri koja je u prvim poslijeratnim danima iselila u bogatu i tolerantnu Skandinaviju.

Ona, njezin suprug, kći i blizanci, rođeni u sarajevskoj bolnici u danima opsade, žive dobro, susjede ponekad počaste domaćom pitom, ne druže se s našima i ne posjećuju rođake ostavljene u zavičaju. „Zaborav je najveća zaštita“, rečenica je koju je moj prijatelj podcrtao u romanu „Imotski kadija“ (2000.) Irfana Horozovića, u knjizi koju sam mu darovala nakon što sam i sama u njoj pronašla mnoge rečenice za koje sam pomislila da ih je ispisala muka moje pomaknute biografije. Ali, rečenicu o zaboravu i zaštiti ostavila sam nedirnutom. Možda zbog toga što sam nekoliko mjeseci prije vlastiti roman započela zapovjednim: „Glagol zaboraviti ne podnosi imperativ“. Jer on staje na put svakom pokušaju čuvanja od sjećanja. A moj je prijatelj na tom podvučenom mjestu mislio na svoju, tri godine stariju sestru, nju koja sve slabije govori jezik njihova djetinjstva i koja katkada, u kratkim telefonskim razgovorima, priznaje kako odavno više ništa ne sanja.  Govorio mi je o tome odsutno, listajući dnevne novine. Vraćajući se u sintaksu svoga kraja, prisjećajući se onoga što tada nije ni primjećivao, pričajući uvijek iznova, bio je siguran da je u meni našao slušatelja koji vjeruje da priču treba kazivati  djelić po djelić, i nikada u komadu.  Zato da bi trajala i da bi se uživalo  u njezinu sastavljanju.

40+