Flaubertovi apokrifi

Pisci pišu lako, pisci pišu teško… Neke će od njih povijest književnosti zabilježiti, drugi će zauvijek ostati izvan nje. Činjenica je i da se oni koji objavljuju “više” često moraju zbog toga pravdati. Pisati puno i biti čitan, znači najčešće biti zapažen od strane publike, ali i nerijetko sumnjiv u očima književnih teoretičara. Teoretičari više vole one koji nad tekstom prolijevaju znoj, one koji uzdišu i one zbog kojih njihovi ukućani moraju hodati u “futranim” papučama.

Volim Juliana Barnesa, volim njegov roman Flaubertova papiga. On me osnažio. Nakon čitanja “Papige” počela sam, bez straha, govoriti koliko mi je do književnosti stalo. Kad sam se pred kolegama osjećala slabom, posezala sam za čarobnom postmodernističkom formulom “kao što bi rekao Barnes”. Vidjela sam kako pomalo rastem u njihovim očima, ali ne dovoljno da bih dostigla njihova koljena.

“Mašta ne donosi bogata ploda svake godine kao rodna voćka. Pisac mora ubrati što god nađe na njoj; ponekad je i previše toga, ponekad premalo, a ponekad nema ničega. U rodnim godinama uvijek ima na hladnom, mračnom tavanu pladanj od drvenih daščica koji pisac s vremena na vrijeme nervozno razgleda, pa da, o Bože, dok je on dolje marljivo radio, ovdje na tavanu nabrala se koža na plodovima, pojavile se alarmantne pjege, izbile bijele mrlje i iznenada je voće potamnjelo i propalo…”

Julian Barnes, Flaubertova papiga
(biblioteka hit – preveo Zlatko Crnković)
Znanje, Zagreb 1990.