DŽEPNO ZRCALO

Kad sam ja bio mlad, mladići su služili vojsku. U vojsci bi dobili uniformu, a njezin dio činila je i kapa sa zvijezdom. Zvijezda je bila metalna, a na kapu se pričvršćivala uz pomoć vijka koji se zavrtao na unutarnjoj strani kape. Na tom vijku nalazilo se ono zbog čega sve ovo i govorim. Ondje je pisalo: IKOM. To je značilo «Industrijska kovnica Orešković Marko», što će poslije postati «Industrijska kovnica obojenih metala». E, ali vojnici su taj akronim tumačili na svoj način. Jedni su tvrdili da skraćenica znači Idem Kući Ovoga Mjeseca. A drugi, pragmatičniji, dokazivali su da je to zapravo podsjetnik o tome što sve vojnik treba da ima kad krene u grad (noseći, dakako, na glavi onu kapu). Dakle: Igla, Konac, Ogledalo, Maramica.

I doista, prije izlaska obavezno bi nas postrojili, pa bi provjeravali imamo li sve gumbe, jesu li nam cipele čiste, kako su nam vezane kravate, a napokon bi tražili i da pokažemo maramicu, iglu i zrcalo. Meni je bilo jasno čemu služe igla i konac i čemu služi maramica: ako treba nešto popraviti na odjeći, krojački će pribor dobro doći, a nos se valjda ne može brisati rukavom. Ali, mučilo me pitanje zašto moramo imati i zrcalo. Kako je JNA došla na to da od nas traži da nosamo naokolo ogledala kao kakve namiguše, zašto je smatrala da baš bez njih nikako ne možemo? Koja je to prilika u kojoj će vojnik – nakon što je otišao na baklave, pogledao film i nalokao se piva – izvaditi zrcalo pa se u njemu ogledati?

            Dakako, tada sam bio mlad i pun sebe, pa sam burno reagirao na sve što mi se činilo apsurdno ili glupo. A da sam bio samo malo prisebniji, da sam pažljivije gledao, bio bih već i tada shvatio ono što danas znam. A znam to da je vojska naprosto preuzela tu priču sa zrcalom iz društva kao cjeline. Još više, ona je zrcalo smatrala osobitim civilizacijskim dostignućem, pa zato ni sama nije htjela zaostati u njegovoj primjeni. Tjerajući vojnike da nose sa sobom zrcalo, ona je zapravo radila onaj isti posao kao i onda kad je za te iste vojnike organizirala analfabetske tečajeve.

            Jer, zrcala su tada imali u džepovima i civili, i to masovno. Svatko tko je držao do sebe, morao je ispuniti nekoliko uvjeta; još određenije, da bi bio kulturan čovjek, morao je posjedovati nekoliko predmeta. Prvo, morao je imati novčanik, a ne potezati novčanice po džepovima; novčanik je morao izgledati kao kožni i morao je imati pretinac za fotografije, jer bio je običaj nositi slike svojih milih i dragih u buđelaru, na srcu. Onda, morao je takav čovjek imati u džepu i perorez, jer ni bez njega nije njegova oprema bila kompletna. Perorez je imao na sebi vadičep, imao je šilo, a oni skuplji i složeniji imali su još i škarice i turpijicu. Pretpostavljalo se, naime, da čovjek, krećući se po svijetu, dospijeva u svakakve neočekivane situacije, a tu mu onda dobro dođe takvo univerzalno pomagalo poput peroreza. A da se i ne govori o tome da je perorez imao i prilično dugu oštricu, pa u našim uvjetima ne treba zanemariti ni njegovu obrambenu funkciju. Napokon, trebalo je u džepu imati i žigice, ne samo za paljenje cigareta, nego i zato da se jedna od tih žigica zašilji uz pomoć onoga peroreza, te da se upotrijebi kao čačkalica, kako čovjeka ne bi sramotio zeleni ostatak špinata između zuba. E, a za takvo čačkanje trebalo se u nešto ogledati, i zato je tu bilo i zrcalo.

            A trebalo ga je imati i iz drugih razloga. Jer, smatralo se tada da našem izgledu prijete dvije vrste opasnosti. Jedno su bile one koje dolaze iz okoliša, poput vjetra i kiše, pa onda tramvajske i željezničke gužve, u kojoj je mogla postradati i odjeća i kosa. Drugo su bile opasnosti koje dolaze od samoga vlasnika zrcala: on je, recimo, mogao nositi beretku, ili kakvu drugu kapu koja naliježe na tjeme, pa bi se frizura kvarila čim se kapa skine. Osim toga, mogao je on biti zabavljen nekim poslovima koji traže sagibanje ili nošenje stvari na ramenu, a tu je frizura opet stradavala. A da se ne govori kako je bilo kod mehaničara, i kod drugih majstora kojima su ruke neprestano umazane uljem i mašću, pa je neminovno da nešto od toga dospije i na lice. Zato je bilo potrebno povremeno kontrolirati svoj izgled pa dovesti u red ono što se eventualno poremetilo. Tako je ispadalo da je zrcalo kao nekakvo higijensko pomagalo, poput četkice za zube.

            Ali, bilo je ono i civilizacijska legitimacija. Jer oni koji su već imali stanovitoga iskustva i s kulturom i s održavanjem vlastitoga izgleda, vodili bi računa da se zrcalom služe diskretno, po mogućnosti podalje od očiju drugih ljudi. Oni drugi, koji su istom prispjeli u grad i tek počeli uviđati što građanima čini građaninom (a takvih je bilo silno mnogo) žurili su se da istaknu kako su dobro razumjeli što se od njih očekuje i kako su ovladali prikladnim vještinama. Zato ste ih mogli vidjeti kako u predvorju kina vade ogledalce, pa se u njemu gledaju, te namještaju kosu, ili čak i istiskuju bubuljice. 

            A proizvođači zrcala vodili su računa o takvim potrošačima, pa su se nastojali prilagoditi njihovu ukusu. Zato su izrađivali ogledala koja su bila duga otprilike deset centimetara, a široka pet ili šest, da stanu u džep, a na njihovu poleđinu stavljali su nekakvu prigodnu dekoraciju: sliku nogometne momčadi, sliku filmske zvijezde, ili dva crvena srca oko kojih je pisalo SRCE MOJE I TVOJE U LJUBAVI STOJE. A osobit štos bila su zrcala koja nisu ni imala poleđinu, nego su reflektirala s obje strane, a neka su još imala i mali žičani dodatak, da se mogu nasloniti ili negdje objesiti, pa da se vlasnik može pred njima brijati.

            Dakako, služila su ta zrcala za različite svrhe, pa i za one za koje izvorno nisu predviđena. Recimo, kad je bilo sunčano vrijeme, momci bi izvadili ta zrcala pa bi na šetalištu svijetlili djevojkama u oči, to jest špiglirali, a za mnoge od njih bio je to jedini način da s djevojkama stupe u ikakav kontakt.

            A onda su zrcala nestala, nitko ih više ne nosi u džepu. Po tome se vidi da ljudi danas sasvim drugačije shvaćaju i svoj vlastiti izgled, i pristojno ophođenje, a i kulturu uopće. Zrcala danas imaju u svojim torbicama samo žene, ali neka se ni jedan momak ne zavarava da će ga koja od njih špiglirati i tako staviti na znanje da je za njega zainteresirana.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)

22+