Dok

„Pisci čuvaju riječi“, rekla je prije četiri i po desetljeća moja učiteljica tjelesnoga.

„ Ali ovo je fizičko vaspitanje“, doviknuo je Milan iz treće klupe. Vani je padao gust snijeg. Školska dvorana za tjelovježbu bila je nezagrijana, trošna, s nekoliko razbijenih prozora. Odluka da se sat fiskulture održi u toploj učionici i da se preskakanje kozlića zamijeni jezičnim vježbama, bio je dokaz učiteljičine brige za zdravlje djece. Ona je na ploču ispisivala riječi, a mi smo iz njihovih slova slagali manje i drukčije. U jednom je trenutku ispod krede istrčala imenica „dokolica“.

Bile su to godine u kojima su i klinci imali pravo na dokolicu. I kad nisu posezali za rječnicima nepoznatih riječi da bi je razumjeli. „Okolica, oko, kolica, lica, Cako, liko…“

 Riječi su se ponavljale. Samo je Milanov papirić bio drukčiji. Sadržavao je, u inat, učiteljici jednu jedinu riječ, „dok“. Uz riječ je pisala i napomena: „imenica“. Čim ju je dječak izgovorio, počeli smo mu se podsmjehivati. Učiteljica je samo šutjela.

Možda je taj školski sat, bez strunjače i karika, predstavljao njezino pravo na dokolicu. Milan je tvrdoglavo ustrajavao u uvjeravanju kako je imenica „dok“ prava riječ. Dozivao je u pomoć pionirsku čast i druga Tita, sveca Iliju i krsnu slavu, svoje zdravlje i grom koji ubija lažove. Ponavljao nam je kako tu riječ koristi njegov ujak, pomorski kapetan kojemu je on prije nekoliko sedmica, u nekoj noćnoj radijskoj emisiji, poslao pozdrav. Čak mu se i spiker, u čiji je glas zaljubljena i njegova mama, lijepo zahvalio. I tako je sat došao svome kraju.

Milana smo još dugo vremena zvali Drug Dok. Ni sama nisam povjerovala u stvarni život njegove riječi. Počela sam to činiti tek u trenutku kad sam, nakon godina i godina, na jednoj književnoj večeri čula kako pisac s juga, gledajući u oči svoje zadivljene sugovornice, priznaje da se upravo osjeća kao brodica u doku.

15+