Dnevna bolnica

Nove stolice, u čekaonicama na Odjelu za dermatologiju Vinogradske bolnice u Zagrebu, napravljene su od prozirne plastike. Udobnije su od onih na kojima sam sjedila prošle godine. U njima se nakratko možeš i opustiti. Pod uvjetom da si barem na koju sekundu uspio zaboraviti na dijagnozu. Možeš čak i pomisliti da si u svojoj dnevnoj sobi. I da si posve siguran. Jer, dijagnozama ispisanima na latinskom tvoji bližnji neće otvoriti vrata. Koliko god zvonjava bila uporna.

Djevojka koja je sjela do mene ne pamti stare stolice. Došla je prvi put. Bila je u pratnji majke. Majka, žena mojih godina, vidjela je da u rukama držim papire. I započela je s pitanjima. Zamolila me da joj kažem koji sam tip melanoma imala, kad je to bilo, tko je moj liječnik…Nizala je upite. Razumjela sam je. U čekaonicama ne vrijedi pravilo po kojem se neka pitanja ne postavljaju. Jer, ovdje se ionako ne govori o visini osobnog dohotka, ne spominju se izbori i političke stranke.. U čekaonici nikoga ne zanima kolika ti je plaća i za koga ćeš glasati. Zbog toga je i moja mudra teta govorila da bi svaki zdravi čovjek povremeno trebao zaviriti u bolnicu. Nakon toga bi znao poštovati život. A kad te netko u čekaonici upita koliko imaš godina, to ne čini zbog toga da bi procijenio izgledaš li za svoje godine dobro ili loše, nego koliko si još poživio nakon otkrivene dijagnoze, i koliko ćeš još…Ženi sam pružila svoje posljednje otpusno pismo. Pogledala me pomalo iznenađeno i rekla: „Da, sjećam vas se iz emisije „Damin gambit“. „Nisam bila gošća te emisije, tamo su gostovale samo najveće žene“, odgovorila sam joj. Znala sam da to uopće nije važno. Tada je ona naglas – s papira – pročitala moje ime i prezime. „Jeste, jeste, vi ste ta“, izgovorila je sigurno. Bila sam, pretpostavljam, ta na koju je mislila, ali žena me se zasigurno sjećala iz neke druge tv emisije. „Vidiš…“ Okrenula se prema kćeri. Obratila joj se nježno, nazvala ju je imenom…“I gospođa je imala baš isti tip kao ti, i to prije četiri godine i vidiš…“ Na tom je mjestu stala. Slutim da je htjela reći: „A živa je“. I dobro je da rečenicu nije izgovorila do kraja. Mladoj djevojci nisu utjeha te moje, još četiri darovane godine. Ona je, s pravom, osjećala nepravdu, jer se s dijagnozom suočila u godinama koje bi morala pomnožiti s dva i tek bi onda sustigla mene. Suočila se s tim i njezina majka koja je zasigurno svoje molitve, kao što čine sve majke, završavala sa „Samo, Bože, čuvaj djecu, neka nam ona budu zdrava“. „Ali neka budemo i mi“, dodajem svoj prilog i nastavljam, „Da možemo podići svoju djecu“. 

Kad sam se vratila iz ordinacije, njih dvije više nisu bile čekaonici. Nisam ih susrela ni na drugim odjelima. Gospođa je ostala u uvjerenju da me vidjela u emisiji Elizabete Gojan. Tamo nisam bila, ali je majka oboljele djevojke ipak bila u pravu. U jednom „Daminom gambitu“ gostovala je profesorica Mirna Šitum. Liječnica impresivne profesionalne biografije. Gledala sam je zadivljeno. Njezinu knjigu priča „Naranče i mrtve ribe“ promovirala sam prije četrnaest godina. Još uvijek mi je to jedna od najboljih knjiga o Domovinskon ratu. Profesorica, predstojnica dermatologije, članica brojnih europskih komisija, u tom trenutku i pročelnica Gradskog ureda za zdravstvo, članica HAZU… Nekoliko dana poslije gostovanja profesorice Šitum, razgovarala sam s ravnateljicom osnovne škole koju je tada pohađala moja kći. Škola je upravo pripremala dane integrirane nastave. Odlučili su se za temu „Uspjeh“. Složile smo se oko toga da bi bilo jako korisno djeci predstaviti liječnicu rođenu u malom mjestu Cista Provo, nju koja je u Zagreb došla navršivši dvanaest godina…Obećala sam nazvati profesoricu Šitum i zamoliti je za susret u školi. Odgađala sam. Dan, dva. Osjećala sam nekakvu nelagodu. Kako ću – nakon što sam u emisiji „Damin gambit“ čula koje sve funkcije obnaša i na koji je način posvećena pacijentima – tražiti još njezin dodatni angažman. U isto vrijeme znala sam da bi taj susret s klincima, u svijetu poremećenih vrijednosti, bio dragocjen. Ali, zvati telefonom, ne znam je li pristojno, dvojila sam. Na mojoj lijevoj podlaktici već je neko vrijeme ležao madež. Odlučila sam uzeti uputnicu, najaviti se doktorici Mirni, zamoliti je da mi pregleda nešto za što sam bila sigurna da je staračka keratoza i nakon toga pozvati je u Magdaleninu školu. Tako sam i učinila, samo što na ruci nije bila staračka promjena…Dijagnoza je tražila žurni operacijski zahvat. I onda sam se pitala ponovno, kao što činim često… „Što bi bilo da je bilo ono što bilo nije?“ Što bi bilo da Elizabeta Gojan nije pozvala profesoricu Šitum u emisiju? Bismo li u pripremi teme „Uspjeh“ došli baš do Mirne Šitum? Što bi bilo da sam skupila dovoljno hrabrosti, okrenula broj telefona i tako je pozvala u školu? 

Da, gospođa iz čekaonice bila je u pravu. Gostovala sam kod Elizabete Gojan. Samo na neki nevidljiv način. Moglo bi se reći, i sudbonosan.  Možda majku i kćer ovih dana ponovno sretnem u čekaonici. Željela bih to. Željela bih ih vidjeti ugodno zavaljene u one prozirne stolice i nasmiješene. Željela bih čuti glas majke i rečenicu „Ma, jesam li ti rekla da će sve biti u redu“.
Jer, iz ovakve partije šaha, u kojima igraju zajedno, majke i kćeri moraju izaći kao pobjednice.