Divan je kićeni Srijem

Divan je kićeni Srijem,
lijepo je živjet u njem,
Sremica zdrava ko dren
sladak je poljubac njen.

Srijem, Srijem Srijem,
lijepo je živjet u njem

Kad Srijemac pođe na rad
da kopa vinograd,
ponese litru-dvije,
Sremice, poljubi me.

Prošo sam, selo i grad,
nisam je našao tad,
a sada idem u Srijem,
možda je draga u njem.

Ova se pjesma izvodi u ritmu valcera. Da je upravo za to najpogodnija, pokazuje i metrička analiza: dominiraju daktili, pa za prvim, naglašenim slogom slijede dva nenaglašena, dok posljednja stopa ostaje krnja, imajući samo naglašeni slog, ali se ondje podrazumijevaju još dvije slabe dobe, što se nadoknađuje glazbom i ritmičkom pratnjom. Nego, činjenica da se radi upravo o valceru olakšava nam da odredimo mjesto i vrijeme nastanka. Što se tiče vremena, nije to nikako moglo biti prije kasnoga XIX. stoljeća, kad je valcer postao i kod nas popularan kao društveni ples, osobito u krajevima koji su se nalazili pod Dunavskom monarhijom. Time dolazimo i do mjesta nastanak pjesme: ako i ne možemo pouzdano tvrditi kako j ona nastala baš u Srijemu (dakle, negdje između Zemuna i Vukovara), možemo barem biti sigurni da je nastala u gradskoj sredini. Jer, ondje je valcer bio prihvaćen, a ondje je vladala i moda pjesničkoga proslavljanja pojedinih regija i gradova. Ovoj je pjesmi njezin srijemski lokalpatriotizam bio možda donekle na štetu, jer nisu se mogli svi s njim identificirati, ali mu je zato jednostavna plesna melodija svakako pribavila poklonike i izvan vinorodnih krajeva oko Fruške gore.

            Čini se da popijevka nije nastala spontano, nego da ju je stvorio kakav profesionalni ili poluprofesionalni glazbenik. Zaključujem to po tome što je prihvatio valcer, a onda još i po tome što je dobro razumio da takva pjesma mora imati u tekstu neko jako mjesto po kojem će se pjesma pamtiti. Kao što to često biva, u ovoj je popijevci to jako pjesmo već u prvom i drugom njezinu stihu: sve što se zapravo htjelo pjesmom reći, kazno je ondje. Zato se ponekome može učiniti kako je ostatak teksta posvećen razradi te temeljne ideje, naime tvrdnje o ljepoti Srijema i ugodnosti života u toj regiji. Ali, zapravo nije tako, jer nakon te uvodne tvrdnje tekst zapravo prelazi na nešto drugo: reklo bi se, naime, da kazivača manje zanimaju ljepote krajolika, a više ljepote žena koje žive u tom krajoliku, pa je ostatak tekst zapravo posvećen toj temi. A po tome bi se moglo zaključiti da je riječ o autoru koji je navikao izvoditi – a možda i sastavljati – prije svega ljubavne pjesme, pa mu se zato i onda kad se latio da opjeva regiju pod pero same od sebe došle erotske teme.

            Jer, evo što se zbiva: nakon što je utvrdio da je Srijem dostojan svake hvale, on kao prvi argument – već u drugome stihu – navodi ljepotu tamošnjih žena. Još točnije, ne govori izravno o ljepoti, nego o zdravlju, što može biti posljedica uobičajenog misaonog klišeja prema kojemu život u skladu s prirodom donosi krepkost i dug život. Tek se tada spominje i ono što je kazivaču – čini se – ipak najvažnije, jer prva se strofa završava poljupcem.

            Ipak, kazivač kao da time nije sasvim iscrpio temu, pa joj se vraća i u drugoj strofi: pošto je naoko posvetio dostojnu pažnju onome čime se Srijemci inače najviše bave – to jest uzgoju vinograda – on se žuri da istakne kako je takav život ugodan prije svega zato što je začinjen dvjema radostima: jedno je vino – a Srijemci ga, reklo bi se po pjesmi i ne samo zbog rime – konzumiraju u priličnim količinama – a drugo je opet ljubav, jer se pokazuje da je najbolji stimulans za radne napore opet poljubac lijepe žene, to jest one iste Sremice zdrave ko dren. Inače, naravno, muževi svoje žene  momci djevojke ne nazivaju imenom regionalne pripadnosti, ali ovdje je drugačije: odlazak u vinograd nešto je eminentno srijemsko, pa se tako i ovo dvoje ljube ne kao vinogradar i njegova družica, nego upravo kao Srijemac i Sremica.

            U posljednjoj strofi kazivač kao da je posve zaboravio glavu temu svoje pjesme, to jest pohvalu zavičaju, pa je sasvim prešao na ljubavnu problematiku. I ne samo to, nego kao da je zaboravio i kojem je žanru pripadalo ono što je rekao prije, pa sad načinje posve novi motiv i uvodi posve novi ton. Jer, sad se više ne govori iz perspektive nekoga tko svakoga dana zadovoljan odlazi u vinograd poljubivši najprije svoju ženu, nego iz perspektive nekoga tko je svoju dragu nekako izgubio, ne zna se ni kako ni zašto. Naslućuje se, međutim, da je taj tko govori posljednju strofu i po svome društvenom statusu drugačiji od onoga vinogradara: on je prošao selo i grad u potrazi za dragom, što znači da sebi može dopustiti takav luksuz. S druge strane, ni njegova draga nije više ona Sremica zdrava ko dren, nego žena koja živi nešto nestalnijim, pa možda i uzbudljivijim životom. Otkriva se, u svakom slučaju, da osim vinogradarske idile postoji još i ljubavna patnja, za koju se ne zna kako će završiti. I, tu je naš pjesnik pronašao zanimljivu doskočicu: patnja, doduše, postoji, ali postoji i nada da će ona u idiličnom Srijemu sama od sebe nestati: moguće je da će se draga ondje naći i da će se sve sretno završiti. A tom nadom pjesma i završava: preko pastoralnog prizora načas je prešao oblak, a onda se opet sve razvedrilo. 

            A ti je i logično: valcer i ne dopušta drugačiji ishod. Otkako je taj ples postao popularan, napisano je valcera od svake ruke, ali je među njima gotovo nemoguće pronaći takav u kojem je raspoloženje sumorno. Gotovo da možemo zamisliti pučku veselicu na kojoj plesači istodobno i pjevaju veselu pjesmu o Srijemu.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

22+