Dijete vojnog lica

Uz mog dobrog prijatelja lijepila se rečenica „On ti je dijete vojnog lica“. Stariji mještani željeli su njome nas mlađe upozoriti na samo jedno, da prema dječaku moramo imati razumijevanja jer se on u svom mladom životu selio već toliko puta koliko svi mi skupa nećemo u cijelom svom životu.

Teta je spominjala riječ „prekomanda“. Ta riječ mi je zvučala opasno, ozbiljno i grubo. Ipak, podsjećala me na sve ono što je pater Celestin, ponedjeljkom ujutro na crkvenom vjeronauku koji nije pohađao moj prijatelj, tumačio pod sintagmom „Božja volja“. Jednog će dana netko samo narediti da se obitelj mog prijatelja preseli u grad druge bratske socijalističke republike, i oni protiv toga neće smjeti imati ništa. Do tada će se pretvarati kao da će u našem mjestu zauvijek ostati. Moj će prijatelj morati zaboraviti svoju učiteljicu, svoje drugove, naše kino i krenuti ispočetka. 

T. nije pošao očevim stopama. Oženio se rano i skrasio u gradu na dalmatinskoj obali. Svoju djecu želio je spasiti od „seljakanja“. Kad sam mu prošlo proljeće rekla da se, nakon četvrt stoljeća života u Zagrebu, vraćam u svoj Osijek, pokušao me odgovoriti. Spomenuo je, kao i obično, stres. Podsjećao me na sastavnice moje biografije zbog kojih bih trebala ostati tamo gdje jesam. Nije ni pokušao razumjeti da u Osijek želim otići, ne više zbog sebe, nego zbog Magdalene. Iako već desetljećima stanuje na istoj adresi, on sve životne događaje uspoređuje sa selidbama. Razvod nosi toliko jedinica stresa i u omjeru na selidbu iznosi toliko i toliko, bolest partnera je toliko jedinica, a to je prema selidbi toliko… I onu narodnu „Dvaput selit, jedanput gorit“, T. pretvara u jednadžbu u kojoj jedino stres nije nepoznanica. 

Otkako je počelo nogometno prvenstvo, čujemo se redovito. Sinoć sam mu poslala fotografiju osječkog stana. Napisao je samo: „A što sam ja rekao“. Nazvao me nakon nekoliko minuta, nakon što su Francuzi zabili gol. Nije imao više živaca gledati utakmicu. Nadao se kako ćemo mi u finalu igrati s Belgijom. Želio je da mali pokažu velikima. I da ipak mi pobijedimo državu u kojoj se nalazi naš glavni grad. 

Osjetio je da me treba raspoložiti. Podsjetio me na dan dvadeset godina prije, kad smo njegova supruga, on i ja dočekivali Vatrene, na današnjem Trgu Franje Tuđmana. Moj tadašnji suprug – vrativši se upravo iz Francuske – spremao se, s vip ulaznicom, u klub u koji će kasnije doći i nogometaši, i trener, i političari. Pozvao je, priznajem, i mene. Međutim, meni je bilo draže vidjeti dečke u društvu onih koji pobjednike dočekaju bez ulaznica. I tako je pokrenuta davno viđena priča o neslaganju naravi. Iz stana u kojem sam živjela tek godinu dana, a u koji sam se uselila s idejom „do kraja života“ iselila sam se nakon tri mjeseca. Priča o osvojenom trećem mjestu na Svjetskom nogometnom prvenstvu još se uvijek žarila.„ Nemoj o tome“, rekla sam sinoć svom prijatelju. „Nemoj, T.“, čula sam njegovu suprugu. Govorila sam „Nemoj“ njemu, ali ne i sebi. Željela sam se ispovijedati, glasno izgovoriti da sam se već tada željela vratiti u svoj Osijek, ali da su me bližnji odgovarali. Ponavljali su da će Osječani na mene gledati kao na gubitnicu, a to za novi početak nije dobro. I uvjerili su me. I svaki sljedeći pokušaj, spriječili su istim argumentima. A onda prošlu godinu, ponovno godinu dana prije nogometnog prvenstva, izborila sam se. Teta, onemoćala, četiri mjeseca prije smrti, nije se sjećala što je ponavljala dva desetljeća. Samo se nasmiješila kad sam joj rekla da ću se vratiti. 
„Vatreni sutra moraju pobijediti“, prekinuo me T. u jednom trenutku. Znala sam da mi želi poručiti kako razumije da se opet spašavam tako da na ono što mi se događa gledam kao na priču. Jer, sve toliko podsjeća na ono vrijeme od prije dvadeset godina. Ali, ni osobna povijest ne smije biti samo krug. U njoj mora biti utkano barem „malkoc“ ideje napretka. I zbog toga dečki moraju otići u finale. Zbog sebe, zbog svojih obitelji, zbog činjenice da se ipak možemo oko nečega slagati, biti nasmijani i navijati za sebe, zbog saznanja da možemo biti najbolji samo ako nam je na čelu netko tko zna i tko je, jednostavno, dobar čovjek.
Stvari su ponovno u kutijama. Prijatelju sam priznala da je bio u pravu kad mi je prije godinu dana prognozirao povratak sljedeće godine. „Vatreni moraju biti u finalu“, ponavljam sebi. Nakon dvadeset godina otići ću na njihov doček s iste – zagrebačke – adrese. I stvarno bi, i za moju priču, bilo loše kada njihov uspjeh ne bi bio sada još veći. Polufinale večeras gledam u Osijeku. Finale ću već u Zagrebu. Sa svoje dvadesete životne adrese vraćam se ponovno na devetnaestu. A nisam bila dijete vojnog lica. Samo sam dobro igrala nogomet. Istina, imala sam problema sa zaleđem. Nerazumijevanje te pozicije došlo je na naplatu. Dobro sam ga proučila kroz ovu ponovljenu osječku godinu. Ipak, za moj život prekasno. „Nemoj sad o tome“, čujem svoju Magdicu. Čujem je iako nije ovdje. Ne želi svjedočiti odlasku. Oblačim navijački dres i bojim se…

18+